Žuriš da odrasteš da možeš kao džinovi ljudi da dolijaš neki stvarima i da možeš sam da odvrneš česmu, a ne znaš da je najslađe kad nekog moraš da moliš da ti naspe vode ili pročita pjesmu.

Žuriš da odrasteš da budeš dio velikih priča, i želiš da te se tiče baš sve o čemu raspredaju i u svemu tome zaboraviš da je najslađe kad pojma nemaš o životu kakav zna biti.

Žuriš da prljaš ruke mastilom i knjigama, a posle do kraja života tražiš miris gvozdenih kapija od komšijskih dvorišta u koje si „upadao“ da bi jeo voće koje ti se tad i nije baš jelo. Danas mućkaš sve to da živiš zdravo i po tri puta pereš voće, a nekad je bilo dovoljno da u krajci hljeba dobiješ dva parčeta sira i budeš zdrav do plafona.

Ljutiš se jer su često priganice bile tvoj doručak kad se otkine tijesta od hljeba, a sad te iste priganice juriš na nekim mjestima otkad su postale moda.

Žuriš da se slikaš 78 puta, a kad je film davao 36 slika bio si srećan ako pola od njih budu iole dobre. I nisi imao gdje da ih okačiš osim u svoje albume koje si požurio da gurneš pod krevet.

Žuriš da staviš šminku, a da i ne znaš koliko ćeš čeznuti za prljavim pijeskom iz kog su te tjerali. I za blatom u koje si uvalio tek kupljene patike. A sad bi da skačeš po lokvama tražeći mrvu djetinjstva u tome.

Žuriš da čitaš novine, a smetneš često da je najljepše bilo dok je bila zanimacija u knjigama gledati slike i slutiti šta piše. Žuriš da maštu istjeraš iz svog dana, a onda je kasnije pred spavanje guraš na silu kad ti zatreba.

Žuriš da sjedeš za volan auta, pa vrtiš krugove besciljno, sve dok ne shvatiš da je najbolji osjećaj voziti se pozadi na truckavom putu do nekog, tvog, sela i da je onaj mjesec koji te svugdje prati tvoj i ako odeš na kraj svijeta.

Žuriš da prestaneš da piješ vodu direktno sa izvora, a onda se slomiš tražeći pravu izvorsku vodu negdje tamo u marketima. I tražiš one bombone koje su ti nekad bile skroz bezveze, a sad su tvoja velika veza sa srećom. Žuriš da postaneš zakupac stola u nekom kafiću, sve dok se ne sjetiš kako je slatko bilo praviti sok od ruže i služiti kafu u praznoj šolji.

Žuriš da odeš u neki drugi grad, jer je ovaj tvoj nekako postao dosadan, a onda trčiš iz tog drugog grada da uživaš u svom najljepšem gradu.

Trčiš da imaš telefon koji ne koči, a onda se sjetiš onog na kojem si misao skraćivao na 160 karaktera i čujanja s ljudima na vaučere za koje si skupljao.

Žuriš da postaneš učitelj života, a ne znaš da si najviše naučio u onim rasponima između najmlađeg tebe i najstarijeg člana porodice.

Žuriš da prestaneš da se svađaš oko igračaka, a onda bi da crkneš kad se stvari uozbilje pa počneš ljudima da zamjeraš svašta.

I žuriš da budeš dio velikog svijeta, i često zaboraviš da je najljepše biti dijete i mašta.

Piše: Draženka Laketić