Zorka Petrović bila je prvo od ukupno dvanaestoro djece crnogorskog knjaza Nikole i knjaginje Milene Petrović Njegoš, i supruga Petra I Karađorđevića, kralja Srbije od 1903. do 1918, i kralja Srba, Hrvata i Slovenaca od 1918. do 1921. godine.

Rođena je 11/23. decembra 1864. godine na Cetinju. Na krštenju, na dan Svetog Save, dobila je ime Ljubica, a kum joj je bio srpski knez Mihailo Obrenović, koga je u Cetinju na krštenju zastupao državni savjetnik Đorđe Đoša Milovanović.

Iako je očekivao sina, knjaz Nikola je dostojno proslavio njeno rođenje, a Zorka je bila očeva miljenica zato što mu je bila prvo dijete, ali i zato što je veoma ličila na njega.

Knjažev sekretar i dvorski pjesnik Jovan Sundečić je ovim povodom napisao:

“… Zdravo, Zorko, prvi cvjetu

svojih svjetlih roditelja…

Rasti, Zorko, krjepka budi,

razgranaj se i uzori:

da odoje i Tvoje grudi

jednu sablju Crnoj Gori!”

Knjaz Nikola je Zorku nazivao “tatinim sinom”, možda iz razloga što su i ona i sve kćerke koje su se kasnije rađale bile mnogo visprenije i značajnije za istoriju nego sinovi za kojima se žudjelo.

Zorka je do jedanaeste godine živjela na Cetinju, gdje su je učili cetinjski učitelji i Švajcarkinja, gospođa Najkom. Godine 1875. poslata je u Rusiju, da u institutu u Smoljnom (gdje su se vaspitavale djevojke iz najuglednijih porodica ruske aristokratije) nastavi školovanje. Po završetku školovanja, nakon punih sedam godina, vratila se na Cetinje.  

POZNANSTVO I BRAK SA PETROM KARAĐORĐEVIĆEM

Mudra knjaginja Milena voljela je da prošeta sa svojim kćerima po Evropi, da se pozori sa njima. To je bila i prilika da one budu primijećene od strane uglednih neženja. I tako je knjeginja sa svoje tri najstarije kćeri otputovala u Francusku. Ostalo je zapisano da se „baš tada u Parizu našao knez Petar Karađorđević, sin svrgnutog srpskog kneza Aleksandra. Umoran od dugogodišnjih lutanja po Evropi i neuspjelih pokušaja da se domogne srpskog prijestola, sa opalim političkim prestižom i skromnim ostacima nekad bogatog nasljeđa, tridesetdevetogodišnji pretendent za srpskog vladara vidio je u braku sa nekom od crnogorskih knjeginjica svoju novu šansu, mogućnost za političko vaskrsenje.”

Početkom 1883. godine Petar dolazi na Cetinje. Namjera Karađorđevog unuka bila je da se na Cetinju oženi, zbliži sa Crnogorcima i tu doseli i živi sa porodicom. U tom cilju, zaprosio je mladu i lijepu Zorku. Njegov dolazak na Cetinje i vjeridba sa knjaginjicom nije se svidjela protivnicima dviju dinastija. Međutim, crnogorski i srpski narod je taj čin s radošću prihvatio, vidjevši u njemu potvrdu za buduću zajednicu.

U Cetinjskom manastiru 30. jula 1883. godine obavljeno je vjenčanje knjaginjice Zorke (19 godina) i Petra Karađorđevića (39 godina). Svadbeno veselje, kao i vjeridba, priređeni su po narodnoj tradiciji, s mnogobrojnim gostima koji su jedva mogli da se smjeste na mali prostor Cetinja.

Dopisnik novosadske „Zastave” javio je da je trpeza za 2.000 gostiju bila u knjaževoj bašti. Mladenci su se nastanili na Cetinju, u blizini dvorca, jer je, nakon ubistva srpskog kneza Mihaila Obrenovića, Karađorđevićima zabranjen ulazak u Srbiju i oduzeta im je sva imovina.

STAV VELIKIH SILA

Knez Mihailo Obrenović je nekoliko mjeseci nakon što je došao na tron, u Crnu Goru uputio svog čovjeka od poverenja – Vuka Karadžića, da prenese poruke prijateljstva, predloge o nastavku finansijske pomoći Srbije i planove za oslobođenje od Turaka. Međutim, nije naišao na potpuno razumijevanje, jer su ideje o oslobodilačkoj borbi bile znatno drugačije na Cetinju i u Beogradu. To neslaganje je imalo i širu dimenziju – dok je Crna Gora bila najozbiljniji eksponent ruske politike na Balkanu, Srbija se, pod Obrenovićima, u borbi za slobodu najviše oslanjala na Austrougarsku.

Petrograd je gledao blagonaklono na brak Petra Karađorđevića i Zorke Petrović. Ruski car Aleksandar III je bio kum mladencima, darovi koje je poslao na Cetinje bili su impresivni, a u trojstvu bratskih dinastija, udruživanje ove dvije Rusima je moglo samo da odgovara.

Najveći dio tadašnjih austrijskih listova je na ovaj brak gledao kao na stvar uperenu protiv Austrije, ili barem Srbije. Na bečkom dvoru nijesu mnogo marili za spajanje dvije dinastije. Knjazu Nikoli su u nizu depeša stavili do znanja da ga smatraju odgovornim za ponašanje Petra Karađorđevića, a svadbu su shvatili kao odgovor Rusije na preuzimanje njihovog važnog saveznika na Balkanu. Uputstvo predstavnicima Austrije je bilo da na svadbi potpuno ignorišu Petra Karađorđevića i njegovu familiju, a tako je postupio i sam austrijski car u telegrafskoj čestitki, uputivši svoje lijepe želje isključivo Petrovićima.

Najviše bure, naravno, diglo se u Beogradu. Na dvoru tadašnjeg kralja Milana Obrenovića na ovaj brak gledalo se kao na izdaju. Posebno uvredljivo za kralja Srbije bilo je to što je on sam pozvan da kumuje mladencima.

POTOMSTVO ZORKE I PETRA

Zorka je Petru Karađorđeviću podarila petoro djece:  Jelenu, Milenu, Đorđa, Aleksandra i Andriju.

Jelena je rođena 23. oktobra (4. novembra) 1884. Udala se za velikog kneza Ivana Konstantinoviča, a sa djecom je 1917. izbjegla sudbinu carske porodice zahvaljujući svojoj hrabrosti i snalažljivosti i pomoći srpskog poslanika u Sankt Petersburgu, Miroslava Spalajkovića, dok je njen suprug kao najbliži rođak carske porodice Romanov strijeljan. Umrla je 1962. godine.

Milena je rođena 26. aprila 1886, a umrla kao dijete 22. decembra 1887. godine.

Đorđe je rođen 27. avgusta (8. septembra) 1887. godine i jedini je živio i umro u otadžbini, u Srbiji. Godine 1909. odustao je od prava na kraljevstvo u korist mlađeg brata Aleksandra. Umro je 1972.

Aleksandar je rođen 4/16. decembra 1888. godine. Poznat kao kralj Aleksandar Ujedinitelj, bio je drugi kralj Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (1921-1929), a kasnije i Kraljevine Jugoslavije (1929-1934). Pao je kao žrtva atentata koju ju je u Marseju izvršila grupa zavjerenika.

Andrija je rođen i umro 1890. godine.

Vremenom je cetinjska rezidencija postajala sve tješnja za ovu porodicu, pa su odlučili da sagrade novu na barskoj obali. Nazvana je Topolica, po Petrovom rodnom mjestu Topola u Srbiji.

AMBICIJE KNJAGINJE ZORKE

Glavni cilj knjaginje Zorke bio je da njen suprug postane kralj Srbije, pa je stalno ostajala trudna u namjeri da mu ostavi što više potomaka. Vrlo ambiciozna, a duhom i željom jača od svog supruga, tajno je pokušavala da organizuje upade Crnogoraca u Srbiju s ciljem da se sa vlasti skinu Obrenovići. Uplitala se u državne poslove, a bila je vjerna ideji ujedinjenja dvije bratske države pod krunom njenog muža. Bila je i zagovornica tada još kontroverzne ideje o ujedinjenju svih Južnih Slovena.

Sva ta njena nastojanja na vrijeme je sprječavao njen otac, knjaz Nikola.Znajući kćerkine namjere, knjaz Nikola joj je 1886. godine poklonio primjerak svoje “Balkanske carice”, na kojem je napisao:

“Sve što sija nije zlato

Nit je prijesto počivalo

Vjeruj, dijete, tamo ima

Sreće malo il ni malo.

Bljesak krune često krij

Trlje koje pod njim niče,

Savršeno srećnog kralja

Ne poznasmo ni iz priče

No sreća je sinko prava

Kad se može u svom kutu

Radit mirno hodit ljudski

Po svetome Božjem putu.”

ZORKINA PRERANA SMRT

Prva kćerka crnogorskog knjaževskog para umrla je 4/16. marta 1890. na Cetinju, u 26. godini, ubrzo nakon rođenja posljednjeg sina Andrije, koji je takođe preminuo nekoliko dana poslije svoje majke.

Plašio se knez Petar toga jer mu nije moglo iz glave izaći davno proročanstvo iz Beča da će mu supruga umrijeti na porođaju. I bilo je tako. U želji da joj pomogne, pozvao je doktore iz Beča, ali knjaginji nije bilo lijeka. Posljednje riječi su joj bile: „Biće kralj!“, misleći na Petra Karađorđevića, što se i ostvarilo kasnije.

Kao razlog smrti postoje tri verzije: zapaljenje trbušne maramice; pad niz stepenice, kada je, u već poodmakloj trudnoći, požurila u susret mužu koji se vraćao s puta; pad prouzrokovan provalom bijesa njenog supruga, što je bilo skoro nemoguće jer je Zorka bila jaka ličnost, posebno cijenjena u Crnoj Gori, tako da bi nju maltretirati bilo veoma teško.

Mnoge su novine objavile vijest o Zorkinoj smrti.

“Glas Crnogorca” je napisao: ”Pred samu ponoć… 4. marta vjerna ljuba, nježna majka, predraga kći, lijepa knjeginja Ljubica-Zorka P. Karađorđevića predade svoju plemenitu dušu Svevišnjem Bogu i ostavi ovaj svijet.”

Pisao je zadarski “Srpski glas”, pa splitski “Narod” da je Zorka “zavila tugom milu svoju djecu, ljubljenoga supruga, svijetli crnogorski dvor, ponosnu Crnu Goru i cijelo Slovenstvo”, a novosadski “Branik” da je “ona unijela radost u kneževski dom Karađorđevića i odlikovala se svim dobrotama ljudske duše”.

Zorka je 15. marta 1912. godine prenijeta u zadužbinu kralja Petra I na Oplencu. Uprkos kratkom životu, ostavila je veliki trag u istoriji kao spona Srbije i Crne Gore i majka jugoslovenskog kralja Aleksandra I Karađorđevića.

Dalje življenje kneza Petra u Crnoj Gori izgubilo je smisao, posebno što su se njegovi, inače ne tako dobri odnosi sa knjazom Nikolom, dodatno pogoršali. Vilu na Topolici kupio je upravo crnogorski knjaz i kasnije ustupio svom najstarijem sinu, prijestolonasljedniku Danilu.

ŽENA KOJA JE NOSILA VELIKI TERET NA SVOJIM PLEĆIMA

Zorka je bila zaista posebna. O tome govori i sama činjenica da je bila žena čiji je otac bio kralj Crne Gore, muž kralj Srbije, a sin kralj Jugoslavije.

Bila je prva radost knjaginje Milene, prvo čedo koje je uzašlo iz njene utrobe. Sudbina je htjela da obije, majka i kćerka, napuste ovaj svijet istog datuma, različitih godina, tragičnog 16. marta.

Petar nikada nije odustao u svojim namjerama i cijelog života se borio za srpski tron. Dvadeset godina poslije vjenčanja sa Zorkom, 1903. godine, nakon majskog prevrata, Karađorđev unuk i crnogorski zet, Petar Karađorđević postao je kralj Srbije.

Trinaest godina nakon Zorkine smrti, knjaz Nikola čestitao je 6. juna 1903. godine svom zetu dolazak na srpski prijesto sljedećim riječima:

”Naše jednomišljenje i krvna veza koja nas spaja jemstvo je Srpstvu za vječito i nerazdjeljivo bratstvo Srbije i Crne Gore. To će bratstvo ostati na vijekove svijetlo, sveto, nepomućeno i spasavajuće za naš narod. Za to se bratstvo za prijestolom Višnjega mole duše naših srpskih mučenika; tome bratstvu i slozi srpskoj bdiće i anđeoska duša moje Zorke, tvoje supuge, čija krv i ljubav vezaće navijek tvoje i moje sinove”.

Smrt Zorkina bila je ogroman gubitak za sve koji su je voljeli, ali posebno teško je to palo njenom ocu, knjazu Nikoli, koji je, smatraju neki, i napisao čuvenu pjesmu „Razbolje se zorna Zorka“, koju je maestralno izvodila Ksenija Cicvarić.