Tragični događaj i ubistvo brata i sestre Jovana i Milenke Madžgalj u selu Sokolac kod Bijelog Polja, prije dvadesetak dana, za koje se sumnjiči odbjegli Alija Balijagić, probudio je bolna sjećanja na još nekoliko teških višestrukih ili masovnih ubistava koja su se dogodila na sjeveru Crne Gore – u Pljevljima, Bijelom Polju i Beranama.

Posljednje višestruko ubistvo dogodilo se posljednjeg aprilskog dana 2012. godine u selu Rijeka Marsenića, između Berana i Andrijevice.

Ram za sliku ovog monstruoznog zločina nije lako napraviti. Bivši policajac i bivši zet porodice Otović, Slavko Milović iz Andrijevice, vjerovatno je u svojoj glavi dugo kovao pakleni plan kako da ostvari svoje prijetnje i pobije tazbinu. Epilog je poznat – četvoro mrtvih i jedna ranjena osoba. Slavko je ubio tasta Slobodana (66), taštu Danicu (64) i šuru Zorana.

Drugog šuru Željka je ranio, ali ga nije ubio jer mu je nestalo municije. Nakon toga se, pred policijskom zasjedom, i sam raznio ručnom bombom.

Da je plan kovan dugo i detaljno, govori činjenica da je Slavko iz svog sela Slatina kod Andrijevice, udaljenog sedam-osam kilometara, do kuća Otovića na Rijeci Marsenića, došao pješice šumskim putem, upravo u sumrak, noseći sa sobom arsenal naoružanja – dva pištolja, više ručnih bombi i nekoliko mina.

U Gornjem Polimlju niko ne pamti ovakvu tragediju kakva je tada zadesila porodicu Otović.

Danas je već skoro zaboravljen teški zločin koji se dogodio u sami suton, trećeg juna 1992. godine u Pušonjskom Dolu kod Pljevalja, kada je ubica Kosta Damjanović, u tom trenutku star samo 22 godine, u maniru pravog profesionalnog ubice likvidirao čak devet svojih seljana, a nekoliko njih ranio.

Jedan za drugim, poslije rafala iz njegove puške, kao snoplje padali su Jovan (61) i Radovan Ostojić (32), Vukota Zeko Martić. U kući braće Rajka (64) i Radovana Ostojića (62), osim njih dvojice ubijene su i njihove supruge Mara (60) i Radojka (50).

U kući Milikića, pomahnitali Kosta ubio je Maru Milikić (50) i teško ranio njenog supruga Mila. Potom je u kući Šubarića ubio Dostu Šubarić (62), koja je pokušala da tijelom zaštiti svog bratanića Veljka.

Veljko je poletio ka ubici i poslije silnog rvanja oteo mu pušku, kojom ga je ubio. Tokom Veljkove borbe na život i smrt, do te noći neprimijećeni momak Kosta uspio je da rani Veljkovog oca Miletu i tetku Tonku.

Nikada nije odgonetnuto zašto je Kosta kidisao na svoje susjede i rođake. Zna se samo da je kobnog dana u ranu zoru sa ocem i bratom poveo u susjedno selo malog psa na vakcinaciju. Kuče je ujelo za nogu Zorana Martića, sina ubijenog Vukote. Poslije toga je nastala svađa. Vukota je zakačio Kostu šakom po licu, nakon čega on nije želio da se sa njim, ocem i bratom traktorom vrati u selo. Umjesto toga, otrčao je, dohvatio pušku i započeo krvavi pir.

Samo nekoliko mjeseci kasnije nova tragedija potresla je sjever Crne Gore. Ovoga puta, gotovo nevjerovatno zvuči, višestruki ubica je bio četrnaestogodišnji Momčilo Cerović iz Čokrlija, sela udaljenog tridesetak kilometara od Bijelog Polja. Za svoje godine izuzetno dobro razvijen i dobar strijelac, Momčilo je 14. februara 1993. godine u porodičnoj kući likvidirao oca Mlađena (45), majku Milevu (43), brata Mila (20), sestrića J. T., koji još nije bio napunio tri godine, i babu Mitru (70). Potom je, kako je utvrdila istraga, sebi oduzeo život iz automatske puške, naslonivši je na pod i pucajući u svoju glavu.

„Sve sam pobio. I tatu, i majku i babu… sada ću i sebe“ – bilo je navodno posljednje što je dječak kazao jednom komšiji koji je dotrčao da vidi šta se dešava u kući familije Cerović.

Ostala je tajna zašto je četrnaestogodišnji Momčilo pobio svoju porodicu, koja se mirno spremala za spavanje.

Iste godine, devet mjeseci kasnije, u Bijelom Polju se dogodila nova tragedija i višestruko ubistvo. Devetog novembra 1993. godine, oko dvadeset sati, u svom domu, na do tada nezabilježen način, svirepo su likvidirani Vuksan Sošić (42), radnik tadašnje „Robne kuće Beograd“ u Bijelom Polju, supruga mu Slavica (40), daktilografkinja u Osnovnom sudu u tom gradu, kao i djeca T. (12) i M. S., star samo osam godina. Masakr u roditeljskoj kući preživio je samo tada jedanaestogodišnji Vladan.

Ovaj teški zločin nad mirnim i tihim građanima počinio je njihov bliski rođak Novo Sošić (44), radnik tadašnjeg „Crnagoraputa“, koji je te noći sjedio kod rođaka i rođački dočekan rakijom i kafom.

Poslije razgovora, u trenutku kada mu je Vuksan pružio ruku u znak pozdrava, Novo ga je snažno stegao, povukao ka sebi i nekoliko puta mu zario u grudi lovački nož, koji je prije toga pripremio i sakrio u rukavu. Slavica je pokušala da pomogne suprugu, ali je i ona dočekana nožem. Ubica je potom izvadio pištolj „tetejac“ i zapucao ka ranjenom rođaku i njegovoj supruzi, ovjerivši ubistvo.

Tri hica su bila namijenjena malenom Vladanu, ali ga je promašio. Potom je uletio u dječiju sobu i, ubacivši novi šaržer, počeo da puca ka T. i M. Mala T., sudeći prema povredama, branila je svoj i život svoga brata golim rukama.

Kada je završio krvavi posao, Sošić se mirno prijavio policiji, a na suđenju se ponosio onim što je uradio.

Viši sud u Bijelom Polju nije imao milosti prema Novu. Osuđen je na smrtnu kaznu, koja je i potvrđena, ali je Novo preduhitrio pravdu i 25. avgusta u zatvoru u Spužu izvršio samoubistvo vješanjem.

Portal RTCG je u jednom od ranijih tekstova podsjetio i na slučaj monstruoznog šestrostrukog ubistva u Beranama prije 23 godine, kada je plastičnim eksplozivom dignuta u vazduh kuća braće Martinović u centru grada.

Zbog ovog teškog zločina u zatvoru se našao samo neposredni izvršilac Zoran Stevančević, dok su motivi i nalogodavci zvanično do danas ostali velika tajna koju prekriva prašina zaborava.