Hvala COVID-u što me pokrenu da sa drugom udarim u šetnju i tako obiđem staze i bogaze kuda decenijama nisam hodio. Uz put nailazimo na travom i šibljem zarasle a isto tako i asvaltom presvučene džade, lijepe kuće i prazna sela, pokojeg domaćina i staricu kako raduckaju nešto po bašči. U većini slučajeva, poslije pozdrava, svratimo na čašicu muhabeta, uz maštrafu izvorske vode i tursku kahvu sa rahatlokumom. Tako, prije neki dan, naiđosmo na kuću domaćina kome su četiri sina i pet šćeri prsli po dunjaluku. Obradova nam se kao najrođenijima i krenu priča.

„Čikiću, ispričati ću ti jedan istinit događaj koji se desio u susjednom selu prije sedamdeset i kusur godina. Helem, rahmetli Medo je imao taksirat ženu, na daleko poznatu po zulumu i poganom jeziku. Bila je takav belaj da je nesrećnik osijedio prije nego je ušao u tridesetu. Ali, na njegovu sreću, što od zla, zavisti i mahnite pameti, poslije dvadesetak godina braka Medovica se razbolje od nekakve nepoznate bolesti, pade na postelju i poslije godinu dana umrije. Nije tad bilo doktora kao danas da ustanove smrt, već se po ustaljenom običaju vrućeg mozga kopalo. I tako žene iz sela ogasališe (kupanje) Medovicu i staviše je na tabut. U tom vaktu, adet je bio da se tabut sa mejitom na ramenima nosi do groblja. Prilikom nošenja ljudi bi se mijenjali kako bi ravnomjerno podijelili sevape. Tako, u jedan vakat, priđe i Hamo da odmjeni jednog od nositelja i pošto je ćopao na jednu nogu spotače se i pade a skupa sa njime i rahmetlijka tresnu od zemlju. Skočiše ljudi da pomognu Hamu i zaboraviše na mejita. Nakon što su pomogli nesrećniku, pogledaju u pravcu tabuta, kad Medovica rukama trlja oči i glavu. Ko ti je tad znao za kliničku smrt moj Ibrahime“.

Ugledavši na mom licu nevjericu, udari me šakom po koljenu pa nastavi:

„Nedugo poslije ovog događaja, žena istinski umrije. Opet se iskupiše seljani u Medov dom. Prije nego je dženaza krenula, siromah Medo istupi ispred ljudi pa zavika koliko ga grlo nosi:“

„O ljudi, molim vas ovoga puta dobro vodite računa da se koji od vas slučajno ne spotakne pa da opet ona padne na zemlju.

*******

Tako smo se i mi vjenčali prije 3 decenije sa “ demokratijom“ i „ćopavom Evropom“ i od tada nikako na dobro da nam krene. Decenije prodjoše, a dobra ne vidjosmo. Naša demokratija po onoj narodnoj : „Zlo goveče, dovijeka june“. Nema toga šta nam ne donese,dobra najmanje.

Nemojte više ako Boga znate, sve imamo, ništa nam više ne treba….

Piše: Ibrahim ČIKIĆ