Šta je zlatna buba, i kakvo značenje je u ovom kontekstu.

U egipatskoj mitologiji Skarabej, zlatna ili sveta buba, povezivao se sa zlatom. U berzanskom poslovanju, termin „zlatna buba“ se koristi za investitore koji su „bikovski“ nastrojeni prema zlatu. „Zlatne bube“ promovišu ulaganje u zlato u fizičkom obliku i obično vjeruju da će kupovna moć tzv. fiat valuta (dolar, euro…) opasti zbog inflacije, ekspanzivne monetarne politike i rastućeg državnog duga.

U klasičnoj ekonomiji termin „zlatna buba“ tumači se kao tzv. „kec iz rukava“, odnosno, zlatna rezerva za ne daj bože, koja se nalazi u portfoliju centralne banke, poslovne banke ili porodice. Suštinski, zlatna buba je ona zadnja rezerva kućnog ili državnog budžeta koja se ostavlja za crne dane.

Nije mi namjera da ovim člankom promovišem ulaganja u zlato niti mi je cilj da objašnjavam kako vrijednost zlata mjerena u fiat valutama raste, može se reći pa svakodnevno. Cilj je da analiziramo da li smo kao država ili čak kao pojedinac spremni da se suočimo sa nekim po nas lošim ekonomskim scenarijom.

U prethodnom članku iznio sam tezu da se dugoročno ne može trošiti više nego što se zaradi. Naravno, kratkoročno može, kao što vidimo. E sad pitanje je da li smo srećniji kada trošimo, ili kada štedimo i radimo. Naš mentalitet, a mislim na mentalitet ljudi u Crnoj Gori je prilično specifičan kada je potrošnja u pitanju. Istorijski, mi smo imali primjere da crnogorski vladari ograničavaju „silom“ određene vrste neracionalne potrošnje koja je uzela previše maha. Tako npr. knjaz Nikola ograničava šivenje i kupovinu crnogorskih odijela vezenih zlatom. Sama štednja u našem narodu je oduvijek bila predmet blagog podsmijeha, a dolaskom modernih elemenata potrošačkog društva takoreći da potpuno gubi na značaju. Ipak, složićamo se da klasična štednja, bar poslednji dvije-tri godine, nema prevelikog smisla zbog izražene inflacije.

Kakva je situacija sa državnim budžetom, da li postoje rezerve države? Iako bi trebalo da postoje, čisto sumnjam da je tako s obzirom na to da smo se kao država zadužili 159 miliona u decembru 2023. godine i sve to potrošili… Zvanično smo dobili objašnjenje da je novac potrošen na subvencije, uniforme, ljekove i drugo, ukratko čitajte – potrošnju. Vjerovatno je to bilo nužno imajući u vidu stanje budžeta kao i prispjele obaveze.

Možda se sjećamo da je objavljeno da se država zadužila kod banaka u zemlji (izbjegavam termin domaće banke) i da će se pozajmice koristiti kao rezerva?! Dakle, država je pozajmila za naše uslove ne malu svotu od domaćih banaka pri čemu je prema tadašnjim izjavama rečeno da će pozajmica biti rezerva.

Da je tako nešto moguće – moguće je, ali nije racionalno: odete u banku, pozajmite po visokim kamatama i onda novac držite u rezervi. Ipak, mnogo više začuđuje činjenica da je čitav iznos potrošen u istom tom decembru, a možda malo i u januaru, na između ostalog, isplate raznih naknada zaposlenima, i ko zna kakvo krpljenje rupa, da bi na kraju bilo ono što reče naš bivši predsjednik – uzmeš milion, vratiš milion i ništa …

I u državi, ali i u kućnom budžetu, uvijek sami sebi možemo postaviti pitanje: da li je baš bilo neophodno da se sve potroši. Često i ne shvatamo značaj činjenice da ponekad u državnoj kasi više novca nema.

U makroekonomiji na nivou država u trezoru i kod centralnih banaka se formiraju rezerve. Rezerve Centralne banke koje se odnose na stabilnost bankarskog sistema – obavezna rezerva, kao i rezerve koje se odnose na međunarodne obaveze – tzv. devizne rezerve. Prve dvije vrste rezervi postoje u određenoj mjeri u kojoj nam CBCG predstavlja kroz finansijske iskaze. Državna budžetska rezerva ili je minimalna ili ne postoji trenutno.

Ono što smo saznali prije par godina je da Crna Gora ima nepunu 1,1 tonu zlata koju je naslijedila od SFRJ, a koju je takođe bila založila za kredit i povratila, jer je kredit, srećom, vraćen 2022. godine, tako da smo zvanično vlasnici te jugoslovenske tone. Da je nijesmo naslijedili, teško da bismo je sačuvali. Po sadašnjim tržišnim cijenama radi se o nepunih 70 miliona eura. Da li je Crna Gora ikad kupila ikakvo drugo zlato za potrebe rezervi nisam upoznat, a mislim da nije.

Sada već davne 2012. godine zamoljen sam da u jednom dnevnom listu prokomentarišem situaciju oko uličnog otkupa zlata koje je tada bilo masovno, a koje je u krajnjem odlazilo u Kinu.

Tada sam naglasio bi Vlada trebalo da razmotri potrebu postojanja zlatnih rezervi u samoj zemlji, i eventualno napravi jedan fond koji bi mogao da otkupi određene količine zlata koje se nude na tržitu (domaćem ili inostranom). Postojanje zlatnih rezervi u zemlji i eventualna emisija investicionog zlatnog novca znatno bi doprinijela unutrašnjoj stabilnosti te rastu kreditnog rejtinga zemlje.

Dvanaest godina kasnije i dalje dijelim iste stavove. Država mora da ima svoje rezerve u zlatu, one ne treba da se formiraju tako što se novac pozajmi, jer to onda nije rezerva već kredit. Rezerva se stvara štednjom, polako i planski sa jasnom strategijom.

Proces nagrađivanja i povećanja zarada zaposlenih mora podrazumijevati povećanu produktivnost rada. U slučaju kada imamo inflaciju, opravdano je godišnje povećavati zarade u iznosu inflacije, preko toga nije ukoliko nemamo gore navedenu produktivnost.

Složićemo se da nepostojanje emisione uloge Centralne banke dodatno otežava priču.

I na kraju zlato. Vidimo da je poslednjih 20 vjekova zlato istorijski bilo sredstvo plaćanja i akumulacije. Svojim klijentima ne preporučujem da cjelokupnu štednju pretvaraju u zlato, ali svakako smatram da je neki dio za koji se sami opredijele potrebno pretvoriti u zlato. Ako neko misli da će na zlatu da zaradi time što će ga kupiti i sačekati da vrijednost poraste – neće. Ali će zlato sačuvati istu kupovnu moć u odnosu na robe koje su nam potrebne.

Što se tiče države, postojanje zlatnih rezervi u zemlji bio bi poželjan potez. Kako ih formirati? Nevezano za onu jednu tonu jugo zlata, formiranje zlatnih rezervi bi moglo da se organizuje kroz formiranje fonda za njihovo prikupljanje. Fond bi mogao da se organizuje kroz obavezne prihode (npr. dio profita CBCG, dio koji se puni iz budžeta države, dio od priređivanja igara na sreću i dr), donacije (pravnih i fizičkih lica), otkupom loma zlata na domaćem tržištu i sl.

Zbog čega je potrebno da država dio strateških rezervi drži u zlatu – vremena koja dolaze ne obećavaju po mnogo čemu.

Ako ostavimo po strani ratove, koji su sve češći a sve više utiču na nas, sama činjenica da Crna Gora ne raspolaže trenutno sopstvenom proizvodnjom robe široke potrošnje, ili je ona veoma mala, zlato u kesi je poželjna opcija.

U stvari, dovoljno je da pogledamo ostale, pa i najbliže komšije.

(Autor je finansijski konsultant)