Siniša Mihajlović, jedan od najvećih fudbalera sa ovih prostora ikada, a sada trener, proslavio je 20. februara ove godine, jubilarni, 50. rođendan.

Tim povodom aktuelni trener Bolonje dao je opširan intervju italijanskom listu „Gazeta delo sport” i u tom razgovoru govorio iskreno i emotivno o lepim, ali i o bolnim detaljima iz svog privatnog života.

„U životu sam imao i prošao sve: želio bih samo da je moj otac ovdie“, bio je naslov velikog intervjua koji je predstavljao rezimiranje dosadašnjeg života trenera Bolonje i bivšeh selektora Srbije. U nastavku, prenijećemo vam neke od najemotivnijih djelova teksta koji nikoga ne može da ostavi ravnodušnim…

O OCU

„Otac je bio kamiondžija. Umro je sa 69 godina od raka pluća. Kada je otišao, nisam bio kraj njega. Mislim o tome svakog dana. Tokom rata sam ga molio da dođe u Italiju, ali on je htio da ostane u svojoj zemlji. Volio bih da vidi kako mu unučići odrastaju. Što se tiče snova, ne sanjam o osvajanju Lige šampiona ili Skudeta. Moj san je neostvariv – da mogu da zagrlim oca. Sa druge strane, majka me i dalje gleda istim pogledom kao i kad sam bio dijete. Ona ne priča italijanski, a moja djeca malo govore srpski, ali svaki put kada nas posjeti u Rimu vidim kako ih gleda i shvatam da su riječi nepotrebne za ljubav.”

O SIROMAŠTVU I BANANAMA IZ DJETINJSTVA

„Danas živim dobro, ali znam kako je kada imate malo da jedete. Kao dijete sam volio banane, ali nismo imali novca. Majka mi je kupila jednu i morao sam da je podijelim sa bratom. Jednom sam joj rekao da ću da kupim kamion banana kada se obogatim i da ću sve da ih pojedem. Danas idem u restorane i biram najbolja jela. Pijem dobra vina, ali ništa nikad neće nadmašiti ukus tih zalogaja banane. Zato mi ništa nije nedostajalo kod roditelja, a bogatstvo koje ću ostaviti svojoj djeci nije ekonomsko, već su u pitanju vrijednosti i učenja. Iskrenost, odanost, požrtvovanost… Moraće da se oznoje i prezime im neće biti dovoljno.”

O VUKOVARU

„Rođen sam u Vukovaru i za mene je to bio najljepši grad na svijetu. A onda je postao simbol rata. Vratio sam se tamo prije dvije godine, poslije 25 godina… Poslednji put bio sam tako tokom sukoba, 1991. Sve je bilo sravnjeno sa zemljom, nisam mogao ni da se orijentišem… Pamtim ruševine zgrada i mašine koje su pravile rovove. Ptica nije letjela, nije bilo ni pasa. Pamtim pogled dva desetogodišnjaka, dok su nosili puške. Imali su oči muškaraca u tijelu djiece. Tužne oči koje su vidjele sve osim djetinjstva. Jedan od njih mi je prišao i pitao me je ko sam. Često pomislim na to dijete, volio bih da znam šta mu se dogodilo. Ako ga rat nije uzeo, onda je danas muškarac. Možda ima ženu i djecu. Nadam se da su ta djeca postala odrasli koji su ponovo otkrili malo svjetlosti.”

O RATU, UJAKU, ARKANU

„Svi ratovi su užasni. Ali bratoubistvo-rat koje smo doživjeli u bivšoj Jugoslaviji je najteže što može da se dogodi. Prijatelji pucaju jedni u druge, porodice se raspadaju. Vidio sam kako moji ljudi padaju, kako nestaju gradovi. Kako sve postaje izbrisano. Moj najbolji prijatelj je uništio moju kuću.Moj ujak, Hrvat i rođeni brat moje majke, govorio je da je htio da zakolje mog oca kao svinju. Našli su ga Arkanovi „tigrovi” i umalo nije bio ubijen. Pozvali su moj broj telefona i spasao sam mu život. Mnogo sam puta govorio o mojoj oproštajnoj poruci Arkanu, koga sam znao i prije rata, kao i o mojoj osudi njegovih zločina, o tome što je on tada predstavljao za Srbe… Biće potrebno da prođu još dvije generacije da bismo shvatili šta se dogodilo. To je bilo razarajuće za sve. Ono što ja kažem, mogu da kažu i Hrvat i Bosanac takođe. Iskusili smo ludilo istorije.”

O SUPRUZI ARIJANI I DECI – VIKTORIJI, VIRDŽINIJI, MIROSLAVU, DUŠANU I NIKOLASU

„Supruga i djeca su moja snaga, moj smisao svega. Karijera me je spriječila da u potpunosti uživam u njihovom odrastanju kao što bih volio. Najmlađem sinu sam dao najviše pažnje jer sam bio stariji i više nisam bio fudbaler. Ali vrijeme prolazi brzo… Kada odem kod njega u školu, više ne trči da me pozdravi, već ga postaje sramota.”

O IZGUBLJENOM DJETETU

„Prije malo više od godinu dana, Arijana i ja smo čekali još jedno dijete. Nažalost, trudnoća je bila prekinuta. Imati dijete sa 50 godina je na neki način kao da je prvi put. Moja žena pati zbog toga, znam i vidim to. U bolu, mislim da smo već imali sve kao roditelji. Možda bi još jedno dijete bilo izazov, protiv zakona vremena. Noću, prije spavanja, ta misao se uvijek pojavi.”