Toliko se ustupaka traži ovih dana, da ste svojim prohtjevima probudili gnijev i onih što su uvijek srećni sa onim što imaju. Toliko je ljudi potraživalo ustupke, da je zastrašujuće koliko ljudi se osjeća privilegovano u odnosu na bilo koga drugog u situaciji kad smo svi sve više išli ka izjednačavanju.

Čak smo počeli da se vraćamo univezralnim vrijednostima, kao da su nam otimane, a ne kao da smo ih sami potisnuli u svijetu populističkih nadirućih realizacija naših zastranjenih potreba.

Koji ste vi od paradoksa kojima smo izloženi ovih dana?

Među najmilijim je taj da smo svi došli u posjed tajnih informacija, i da ih u povjerenju sa svima dijelimo, želeći da spasimo svijet dok ga svojom glupošću gotovo sa osmijehom guramo u propast.

Domovi u koje je toliko topline unijeto putem raznih rasprodaja, postale su nepodnošljivo i hladno mjesto iz kojeg se trudimo da pobjegnemo makar i u virtuelni svijet. Izmišljamo razne challenge u kojima svi pratimo jedan te isti trend i time pokazujemo kreativnost. Kreativnost pokazujemo tako što svi pratimo jedan te isti trend koji je izmišljen u challengu. Tako je, odavno ništa kreativnije ne čuh. Kako se samo neko sjetio da na taj način podstiče gomilu kreativnosti od koje ganglije trepere. I da, okej je sve to, ali koliko od tih izazova je imalo neku svrhu širu od neke sopstvene potrebe?
U nedostatku načina da dokažemo svoje umjeće, kao da samo vrijedi ono čime smo se naglas dokazali, grcamo u gomili recepata koje smo isprobali i konačno se manje više svi izjednačavamo u hrani koju jedemo – onu koju zaista i volimo, kućnu. Na ljestvici obroka srećemo se sa običnim svijetom koji svaki dan svoj obrok urednio spremi i pojede, a da ga pritom nije iznio sudu gomile ljudi sa kojima se prati, a u njima ni na prste ruke ne bi nanizao one koje voli.

Živimo od troubekova, ili što bi se po starinski reklo od stare slave, od lanjskog bikini zanosa, od skorašnjeg nek mi nosić pocrveni ski rizorta…
Pitanje na koje bi valjalo sebi da odgovorite je šta ste u svom životu istinski izabrali ukoliko vam je falilo vremena za sve stvari koje volite? Ako ste tek prisiljeni, počeli da radite na sebi? I ukoliko je ovo način da se sjetite zaboravljenih seoskih vikendica kojih vas je skoro pa sram, koliko bi i trebalo da vas bude sram od ljubimca koji je obaveza do trena kada vam postane potvrda za slobodno kretanje.

Toliko je ovo stanje na površinu izbacilo licemjernog polusvijeta, koji je SAMO nešto malo tražio za sebe ili uradio misleći da je njegovo SAMO preče od mog SAMO ili bilo čijeg drugo. A nakon dužeg uvoda, trebalo bi i objasniti zašto je jedno SAMO riječ u koju bi stalo pola polusvijeta koji svijetom obitava. Uostalom, sav ovaj karantin je i posledica nečijeg SAMO, bez želje da taknemo temu otkud nas je zadesio, jedno možemo da tvrdimo – neko je odlučio da SAMO za sebe nešto uradi.

Piše: Draženka Laketić