piše: Darko Palibrk, učesnik u projektu „Mediji-Ravnopranost-Akcija-Koordinacija“, organizovanom od strane „SOS telefona za žene i djecu žrtve nasilja – Podgorica“ uz podršku Ministarstva za ljudska i manjinska prava

Seksualno nasilje je bilo koji seksualni čin, pokušaj ostvarivanja seksualnog čina, neželjeni seksualni komentar ili predlog usmjeren protiv osobe i njene seksualnosti, a koji može počiniti druga osoba bez obzira na odnos sa žrtvom ili situaciju u kojoj se nalaze. Karakteriše ga upotreba sile, prijetnje ili ucjene za ugrožavanje dobrobiti i/ili života same žrtve ili njoj bliskih osoba.

Za razliku od drugih oblika nasilja, seksualno nasilje zadire u intimnu sferu života osobe koja ga je preživela pa je stoga i dalje tabuizirana tema u društvu i na taj način je gledaju i žrtve nasilja i njihova okolina. Okruženje često može odgovornost za počinjeno krivično djelo prebaciti na samu žrtvu i tako relativizovati problem seksualnog nasilja, mali gestovi i rečenice poput „zašto si uopšte išla kod njega? “, „zašto se nisi branila?“, „šta si imala na sebi?“ – čine da se krivica prebacuje na žrtvu nasilja.

Kada je u pitanju Krivični zakonik Crne Gore njime se u okviru poglavlja „Krivična djela protiv polne slobode“ normira i sankcioniše: silovanje, zatim obljuba nad nemoćnim licem i obljuba sa djetetom, obljuba zloupotrebom položaja, nedozvoljene polne radnje, podvođenje i omogućavanje vršenja polnog odnosa, posredovanje u vršenju prostitucije, dječiju pornografiju, navođenje maloljetnog lica da prisustvuje vršenju krivičnih djela protiv polne slobode, mamljenje djeteta u cilju vršenja krivičnih djela protiv polne slobode. Takođe, u poglavlju „Krivična djela protiv braka i porodice“ sankcioniše se i normira krivično djelo rodoskrvnjenje dok se u dijelu „Krivična djela protiv čovječnosti i drugih dobara zaštićenih međunarodnim pravom“ sankcioniše krivično djelo trgovina ljudima.

Istražujući problem seksualnog nasilja na nivou Opštine Pljevlja dobili smo informaciju iz Osnovnog državnog tužilaštva u Pljevljima da od početka 2020. godine na području pljevaljske Opštine nije bilo krivičnih i prekršajnih prijava u vezi sa seksualnim nasiljem. Odgovor Centra bezbjednosti Pljevlja na uredno dostavljena pitanja je izostao.

U razgovoru sa izvršnom direktoricom NVO „Bona Fide“ Sabinom Talović, koja se dugi niz godina bavi i pomaže ženama žrtvama porodičnog i svih drugih oblika nasilja, saznali smo da je na području Pljevalja itekako prisutno seksualno nasilje i uznemiravanje. Talović nam je u razgovoru ukazala da je nasilje ( i porodično i seksualno ) umnogome uvećano od početka pandemije koronavirusa i uvođenja ograničavajućih mjera koje se tiču slobode kretanja. Ona je kazala da joj se u periodu od marta pa do danas javilo 7 žena koje su preživjele iskustvo seksualnog nasilja ili uznemiravanja (  kao i da bi da se u nekim slučajevima to moglo karakterisati kao seksualno iživljavanje). Međutim, nijedan od ovih slučajeva nije prijavljen.

Uzroci neprijavljivanja seksualnog nasilja i uznemiravanja su, kako je navela Talović, strah od osude sredine, stid koji žene sa tim iskustvima osjećaju, nepovjerenje u institucije koje bi trebalo da se bave ovom problematikom. Kada je seksualno uznemiravanje, posebno na radnom mjestu  u pitanju, razlog neprijavljivanja su uvjerenja samih žena da će se okolnosti promjeniti, a kao jedan od najbitnijih, Talović je navela ekonomsku zavisnost žena i strah da će im prijavljivanjem nasilja biti ugrožena egzistencija. Neki od odgovora ovih žena na neprijavljivanje nasilja su: „šta ako ostanem na ulici“, „osramotiću porodicu ako ga prijavim“, „ne bi mi više bilo života ovdje“ i sl.

Talović dalje ukazuje da je problem seksualnog nasilja još izraženiji u seoskim područjima gdje su se susretali i slučajevima incestoidnog seksualnog nasilja. Ovakvi slučajevi su obično još teže prijavljuju.

Kada su u pitanju sami nasilnici, ona ističe da tu nema pravila i da mogu dolaziti iz svih sfera društvenog života, mada, ističe ona, u našem društvu postoje predsrasude da su oni najćešće iz nižih društvenih slojeva, nestabilnih porodica ili da se radi o pojedincima koji imaju određene psihičke probleme. Međutim, studije ukazuju da kod većine nasilnika nije bilo nikakvih psihičkih oboljenja već da su u pitanju „vješti manipulatori“ koji se prilikom seksualnog nasilja koriste fizičkom moći, kao i da među njima nerijetko imamo uzorne građane, ostvarene u svojim profesijama, sa značajnim ugledom koji uživaju u svojoj sredini.

Samo silovanje treba posmatrati kao seksualni akt kojeg žena ne želi. Silovanje je akt agresije i nasilja (bez obzira da li je sila upotrebljena ili ne, prijetnja nasiljem je generalno prisutna), motivisan neprijateljstvom prema ženama i/ili željom da se ponizi ilipokaže kontrola nad ženom. Predrasuda je da je autokontrola žena najefikasnija protiv silovanja i da žene ne treba da imaju izgled onih „za kojima se trči“, da se ne smiju naći na prokaženim mjestima u prokaženo vrijeme. Jer, silovanja se isto tako događaju i na poslu, u porodici ili u krugu prijatelja, tako da je izbjegavati silovanje sasvim izlišno, irealno i apsurdno.

Žene sa iskustvima seksualnog nasilja se najčešće suočavaju sa velikim traumama, životnom dezorganizacijom, emocionalnom zatvorenošću i depresivnim stanjima. U takvim slučajevima potrebna im je pomoć stručnjaka kako bi se vratile normalnom funkcionisanju. Po direktorici NVO „Bona Fide“ problem je što u Pljevljima ne postoji psihoterapeut i dječiji psiholog kojem bi se mogle obratiti za stručnu pomoć. Stoga su, žene sa iskustvima seksualnog nasilja iz ove organizacije slali u druge gradove kako bi tamo dobile potrebnu psihoterapeutsku podršku.

Talović ističe da institucije sistema, posebno pojedinci koji rade na takvim pozicijama na kojima se susreću sa žrtvama seksualnog nasilja, nemaju dovoljno senzibiliteta za takav posao. Česti su slučajevi da samog nasilnika pravdaju službenici policije, sudije, pa i zdravstveni radnici kojima se žene sa pretrpljenim seksualnim nasiljem obraćaju.

Dešava se i da žene koje se odluče da prijave seksualno nasilje, zbog mučnog postupka,objelodaljivanja slučaja u javnosti, etiketiranja u sredini u kojoj žive, osjećaja stida i krivice za to što im se dogodilo, kasnije povuku tužbu. Na žalost, u ovakvim situacijama najčešće kako od pravosudnih organa tako i od javnosti budu optužene za lažno prijavljivanje.

Ispitujući prisutnost samog fenomena u Pljevljima od građana smo dobili različite odgovore. Od onih koji su takođe mišljenja da je taj problem sveprisutan ali da se o njemu ne govori, do toga da neki od građana smatraju da među ženama ima onih koje svojim ponašanjem i načinom oblačenja „privlače“ nasilnike. Pojedini ispitanici su, pak, kazali da se u njihovom bliskom okruženju do sada nisu susretali sa ovim problemom.

Jedan od pljevaljskih advokata, koji je želio da ostane anoniman, nam je kazao da je svijestan da je seksualno nasilje i uznemiravanje prisutno i u Pljevljima ali da se žene teško odlučuju da ga prijave. Po njemu, žene koje su imale iskustvo seksualnog nasilja ne žele da se suoče sa javnošću, “plašeći se osude sredine, posebno ovako male kao što je pljevaljska”. On ističe da je problem takođe i u minimalnim kaznama koje se u većini slučajeva izriču po ovom osnovu što u velikoj mjeri čini da žene gube povjerenje u institucije koje bi trebalo da im pružaju zaštitu. Možda I ključno, po njemu, je to što se seksualno nasilje dešava često uporedo sa fizičkim nasiljem pa je ženama lakše da prijave fizičko zlostavljanje a da se seksualno zlostavljanje, zbog svega što ga prati, rijetko prijavljuje.

Ono što je jasno uočljivo jeste da je povjerenje u institucije sistema žena sa iskustvima seksualnog nasilja ili uznemiravanja u Pljevljima veoma loše. Stoga je, da bi se ovom fenomenu pristupilo na pravi način, potrebno aktivno učešće različitih činilaca: od NVO sektora, preko medija koji bi ovom problemu trebalo da pristupaju analitički, do institucija koje bi trebalo da razvijaju senzibilitet prema žrtvama nasilja i da se permanentno edukuju kako bi znali kako sa njima postupati. To je jedan od načina da se utiče na osviješćivanje građana u vezi sa ovim fenomenom, a samim tim i na smanjenje njegove prisutnosti u društvenom životu.

Žene koje se suočavaju sa seksualnim nasiljem i uznemiravanjem mogu se za pomoć obratiti:

• NVO “Bona Fide” – Pljevlja, 068/450-140
• SOS telefon za žrtve seksualnog nasilja 020 250 – 750
• “SOS telefon za žene I djecu žrtve nasilja” – Podgorica, +382 20/232-254