Sa šeširom, te davne 1988. godine, zakoračila je u prvi radni dan. Običan, svakodnevan za većinu žena koje su išle na svoja radna mjesta. Međutim, njeno radno mjesto bilo je, sve samo ne kancelarijsko, sve samo ne obično i svakodnevno. Čitajući Zolin ‘’Žerminal’’, ili gledajući filmske ekranizacije, ova i ta pripovijest imaju negdje i dodirnih tačaka.

Zašto? Pa zbog surovog, realističnog i zahtjevnog rudarskog posla, života, jer tog dana, prije 31 godinu, Nikšićanka Jelica Kovačević, prvi i do sada jedini rudarski inženjer podzemne eksploatacije, zakoračila je u nikšićke Boksite.

‘’Guraj sad, nema kud’’

Rasla je pored rudnika u Gacku, koji je tada radio dobro. Iz kako kaže, seljačko–radničke porodice, četvoro djece se školovalo, ona je željela Pravni fakultet u Novom Sadu, ali želje su bile jedno, realnost nešto pak drugo.

„Moralo se, sine, nikad se nešto nije moglo. Nikad se nešto nije bilo para, odakle pare tol’ke, seljačko radnička porodica, od plate se živi, i nešto malo što se proizvede. Ali hvala Bogu, krajem sedamdesetih, početkom osamdesetih, bilo je Titovo vrijeme, školovanje je bilo besplatno, ko je bio dobar student. I sad je u principu nisam o tome razmišljala, slušala sam tatu slijepo. Šta god mi je otac rekao, to je za mene bio zakon, ne što sam se plašila, nego što mi je bio najbolji prijatelj, drug, imao je životnog iskustva i vjerovala sam njemu da je to pravi izbor“, govori Jelica Kovačević, dodajući da je Rudarstvo odabrala baš zbog stipendije.

“Bio je konkurs na fakultetu da se daje stipendija, za podzemnu eksploataciju, u tom momentu. Bilo je kasnije za površinu, mada je površinski kop i u Gacku. I ja onda zbog stipendije, odem na podzemnu, mada su mi profesori govorili da ne idem tamo. Prvi put kad sam otišla u Bogovinu, Soko, Rembas, Bor, kada smo otišli na te stručne fakultetske prakse, ja sam vidjela u šta sam se uvalila, i to za vrijeme druge i treće godine. Onda sam rekla: “Guraj sad, nema kud“, prisjeća se sagovornica FOS-a.

Studentska sjećanja

Na Rudarskom fakultetu u Beogradu, bile su njih četiri djevojke, kroz četiri generacije. Bilo je na površini dosta, bilo ih je i na podzemnoj, ali su odustajale. Sa njom u generaciji bila je Mira Kovačević, koja je kasnije radila u resavskim rudnicima, u Bogovini kod Despotovca. Međutim, ubrzo je prestala. Što se tiče jamske eksploatacije, jedino su ona i Mira radile na tim mjestima, dok su ostale koleginice radile po školama, ili Institutima.

“Najteža mi je bila Mehanika 2, to mi nekako nije leglo, statiku sam ajde prošla. Omiljene su mi bile metode, projektovanje, ovo što je bilo isključivo treća i četvrta godina, mehanika stijena na primjer. Na prvoj godini bilo je teško, ali bile su mi interesantne minerologija, petrografija. Pravo da ti kažem, kada sam ja došla, ispočetka se tražila nacrtna geometrija, u gimnaziji smo samo preletjeli, nijesam ni pamtila sa časova. Samo nastavnik trouglovima radi ovo, ono, ja ne znam gdje sam i ostavila sam dugo vremena  sa asistentom i onima koji su završili matematičku gimnaziju, i tehničarima da mi pokažu, ali sam položila u novembru“, govori Kovačević, dodajući da su je kroz cijeli fakultet pratile porodične tragedije i njen problem sa zdravljem, ali nakon stopiranja od dvije godine, vratila se i završila.

Kako se dalje prisjeća, dobro pamti profesoricu Gifling, iz pripreme mineralnih sirovina koja ju je ubjeđivala da pređe na njen smjer, kao i profesoricu ventilacije, jer su znale šta podrazumijeva rad u podzemnoj eksploataciji.

Bili su nepovjerljivi neki profesori prema ženi kao inženjeru sjutra u podzemnoj eksploataciji.

„Profesor Pera Jovanović iz Izrade jamskih prostorija me baš dobro propitao kroz ispit. Pitao me je šta bih radila da otvaram jamske prostorije na Sjevernom polu, Sibiru, kako bih bušila i na koji način čistila bušotinu. Ja sam odgovorila usisavanjem, jer ne smije vodom, pošto ledi. Kaže on: “Vidi, žensko pa ima logiku!“ To me je malo zaboljelo. Dobila sam osam, ali sam sigurno zaslužila više, međutim to je bio njegov maksimum da djevojkama da osam. To se osjećalo kod stručnih profesora, to nepovjerenje“, ističe Kovačević.

“Neće žene kadrove“

Nakon završenog fakulteta, tražila je posao, to jest obilazila rudnike po Srbiji, čak i Kosovu. Svi su govorili “žene neće u jamu, neće žene kadrove“. Međutim, preporuka profesora sa fakulteta bila je presudna da počne raditi u nikšićkom rudniku Boksita.

“Dobru sam preporuku imala od mojih profesora sa fakulteta, sa podzemne eksploatacije. Napisao je pismo Vladu Vukmiroviću, kojem se zahvaljujem tom do neba. To je ljudina. Danilo Vušović, moj mentor i šef ispočetka, isto je radio ventilaciju rudnika, zatim Bujo Koprivica. Stavili su na Radnički savjet tada pismo i Vlado je bio za to da se po preporuci profesora ja primim i idem u jamu. Teško je bilo proći ljekarski pregled, ali tada mi je doktor savjetovao da ne govorim da sam imala tu operaciju, da sam jaka žena, i tako sam došla. Zahvaljujući tim ljudima, ja sam opstala u rudniku. Bilo je otpuštanja, odradiš pripravnički i odeš, ali zahvaljujući ovim ljudima, Danilu Vušoviću i Buju Koprivici, ostala sam u rudniku. Vječno sam im zahvalna“, naglašava Kovačević.

Radni dan

“Odmah su me stavili na ventilaciju, kao za ženu, da ne bih vodila smjenu, i ne bih radila noćne smjene, već samo prve. Tako je to ostalo do kraja rudnika, jedno vrijeme sam mjenjala Pjada, dvije tri godine, ostalo mi je sve bila ventilacije obje jame, pa na kraju jedne. Kad bih ja došla, Danilu bi dali posao. Ako je problem u jami sa ventilacijom, išli bi zajedno, on mi pokazuje jamu, to ispočetka, dok nijesam uhodala jamu, dok nijesam osjetila prostor, vidjela gdje je sve ta jama šuplja, gdje treba zatvoriti, staviti ventilatore, gdje treba usmjeriti vazduh, izmjeriti, da bi što kvalitetniji vazduh došao na radilište. Ako taj jedan dan ne bi bili tu, onda bih ja čitala o zakonima, zakonu u rudarstvu, učila bih, jer kad završiš fakultet, i dalje učiš. Većinom smo išli u jamu. Bile su tada dvije jame: Đurakov do i Biočki stan, obilazak ventilacionog okna. Uvijek je bilo posla. Danilo je bio sposoban inženjer, od njega sam dosta naučila, brzo sažvakala“, cijeni Kovačević.

Voljela je svoj posao, atmosferu, kolege, ali od kada je jama prestala sa radom 16. decembra 2008. godine, ostala je gorčina, koja je nažalost uspješno zamjenila lijepe trenutke i anegdote. Sjeća se ulaska i bodrenja radnika u jamu, jurenje za njihovim pravima…

“Guralo se i baš kad su se djeca podigla, kad sam mogla da radim, jama je stala. Tu sam se mnogo razočarala, željela sam da radim još. Ostala sam bez ičega, bez nadoknade sa plate, bez kredita, ni pola kredita, ni stana, ni otpremnine kada sam otišla u penziju. Otišla sam sa jednom penzijicom, a ništa dobila nisam, a to je nepravda. Toliko sam voljela, toliko sam se trudila. Sad se nažalost borimo za ovaj dio plata, koji nam je nepravedno otet“, navodi Kovačević, napominjući da su Boksiti bili nekom majka, a nekom maćeha.

Pretrpljen strah

Sjeća se da je na početku bilo strah od mašina, jer to su profili devet kvadrata, gledaš da te ne presjeku. Tokom radnog vijeka, upala je i u blato, ali su je kolege izvukle. Ipak, kaže, da je jednom pretpjela veliki strah, i to sve svojom krivicom.

“Moj kolega i poslovođa Migo Lalatović je otišao, a ja sam htjela da se popnem sa 1360 na 1480 metara uz stube. To je okno. Jedva sam se popela. Jedno vrijeme sam mislila, hvatala vodu, da ću izgubiti svijest, da ću padnuti, sručiti se. I kad sam izašla gore, legla sam iza radionice, dvadeset minuta, pola sata, jedva sam se smirila, da bih se posle popela gore na kompresorsku i zvala prevoz. Snagom volje sam se izborila da se nekako popenjem donekle, da izađem malo pomalo, pela sam se dva sata, čini mi se. Onu vodu kako je kapala kroz okno sam pila, a što je najgore pela sam se uz metalne stube, negdje su odvaljene, sve ti se ruke tresu. Rekla sam nakon toga: Nikad više sama se penjati. Bolje ići uskopima okolo“, govori Kovačević.

Žene nikada nijesu cijenjene kao i muškarci u ovom poslu

Uvijek je imala podršku porodice. Ima tri ćerke, koje su pošle svojim stopama, ali da je jedna od njih htjela biti u poslu ono što i njihova majka, Jelica kaže da im ne bi dala podršku.

“Ne bih dala, urgirala bih koliko mogu. Mislim da žene inženjeri nikada nijesu cijenjeni kao muškarci, bez obzira koliko znaju, mislim da nemaju prostora, zbog muškaraca i njihove siline, muškog ega i tradicije. Žena inženjer može biti arhitekta npr, ali tamo gdje je privreda, gdje je direktno, to teško. Ja sam imala sreće, jer je takvo vrijeme bilo, širina, bilo je dosta radnika. Međutim, sad kad bih tražila da radim u Boksitima, kao penzioner, mislim da bih od tog privatnika bila odbijena, jer nije bitno znanje, stručnost, iako ne precjenjujem svoje, iskustvo 26 godina jame, fakultet. U startu bi problem bilo moje ime, jer Jovan bi “uletio“, ali Jelica baš i ne“, zaključuje do sada jedini ženski rudarski inženjer podzemne eksploatacije u Crnoj Gori.