U Upravi za izvršenje krivičnih sankcija (UIKS) prijavljena su dva slučaja seksualnog zlostavljanja među zatvorenicima. Kako su Danu kazali iz uprave UIKS-a, u oba slučaja prijave su bile kod osoba muškog pola.

“Povodom ovih prijava dobili smo povratno obavještenje da u konkretnim slučajevima nema elemenata krivičnog djela za koje se gonjenje preduzima po službenoj dužnosti”, saopšteno je Danu iz ZIKS-a.

“Kada se kaže da nema elemenata za krivično gonjenje, to znači da sudski postupak nije ni započeo. U nedostatku dokaza, tužioci najčešće obustavljaju istragu i slučaj torture nad zatvorenikom odlazi u zaborav. To je posljedica neefikasnosti krivičnog postupka, jer ako ne može da se utvrdi ko je činio određenu radnju, onda nema ni krivičnog djela. Međutim, zlostavljanje postoji, bez obzira da li je učinilac poznat ili ne. Ako je neko tučen ili silovan, on je žrtva. Sasvim druga stvar je da li je počinilac poznat”, kazao jeu razgovoru za Dan nekadašnji direktor zatvorske uprave Srbije i zamjenik tamošnjeg ombudsmana Miloš Janković.

On je naglasio da treba sprovesti postupak u okviru zatvorske ustanove, da se zaista utvrdi da li je neko bio žrtva, a drugo je pitanje hoće li se utvrditi ko je to učinio.

Kako je istakao, kad je u pitanju bilo koji oblik zlostavljanja, u zatvorima bi morali da budu znatno efikasniji interni kontrolni mehanizmi.

“Službenici zatvora bi morali da znaju šta se dešava u prostoru za čiji su nadzor zaduženi. Ukoliko se zlostavljanje desi, nije odgovoran samo onaj koji je to počinio, već i država, zatvor, službenici koji nisu preduzel i a dekvatne m jere da do toga ne dođe ili mjere protiv onih koji su to učini li ako je došlo do toga. Problem je što se koristi privilegija da je u zatvorima sve sklonjeno od očiju javnosti”, smatra Janković.

On je ukazao da je svjedočenje u zatvorima nezgodna stvar. Kako pojašnjava, nije prijatno očekivati konsenkvence što je neko nekog etiketirao kao vinovnika nedozvoljenih radnji.

“Zatvor je mjesto koje je podložno zataškavanju lošeg. To znači da će se ako je neko zlostavljan ići na zataškavanje, jer je to, navodno, doboro i za žrtvu, da joj se ne stvara novi problem. Onaj koji je to počinio spasiće se od kažnjavanja, a zatvorske službe će biti u situaciji da se postave kao da nisu načinile propust. To je razlog što ima malo prijavljenih i razotkrivenih slučajeva”, smatra Janković.

On skreće pažnju da su posebne žrtve među zatvorenicima počinioci seksualnih delikata prema maloljetnim licima.

“Taj prestupnik će najčešće biti žrtva torture i velika je šansa da bude i silovan, jer se to smatra kao adekvatna odmazda za ono što je učinio. Sve je to začinjeno zatvoreničkom tezom o njihovom moralu. Interesantan je odnos zatvorenika prema djelu koje su oni počinili, gdje anuliraju da je to nešto loše i nemoralno, dok su veoma skloni moralisinju ka d a komentarišu tuđe krivično djelo. Primjetno je da onaj koji je ubio nalazi opravdanje za svoje djelo, a spreman je da lično dodatno kazni silovatelja. Ovakav moralni princip među zatvorenicima je apsurdan”, rekao je Janković.

Kako je dodao, zatvorska sredina je specifična jer je mnogo ljudi na jednom mjestu.

“Često se kod osoba koje su tamo javlja želja za nasiljem u odnosu na druga lica. Takođe, osim mogućnosti nasilja među zatvorenicima, postoji i mogućnost izbijanja nasilja na relaciji službena lica i osuđenici”, rekao je Janković.

Obavljati individualne i grupne razgovore sa zatvorenicima

Po Jankovićevom mišljenju, pomoglo bi kada bi vaspitne službe čiji su rukovodioci i zaposleni psiholozi i pedagozi često obavljale individualne i grupne razgovore sa osuđenicima.

“Oni bi tako mogli da saznaju koji problemi postoje unutar zatvorskog života. Nažalost, utisak je da se taj posao ne obavlja dovoljno efikasno. Mislim da su ljudi u tim službama opterećeni popunjavanjem formulara i statistikom, a zapostavlja se topao razgovor sa zatvorenicima, koji bi razotkrio mnoge njihove probleme. Na nadležnim službama je da, shodno takvim informacijama, adekvatno reaguju i zaštite ta lica”, kazao je Janković.