Postoji snažna veza između percepcije vremena i obrade informacija. Što više informacija naš um obrađuje, čini se da vrijeme sporije prolazi. Zbog toga nam događaji tokom kojih upijamo veliki broj podataka (poput konferencija, časova u školi) djeluju tako dugo, objašnjava psiholog i profesor Stiv Tejlor.

Nasuprot tome, dodaje on, kada ostanemo u svom normalnom okruženju, ponavljajući ista poznata iskustva sa istim ljudima, vrijeme ima tendenciju da teče brzo.

Na indirektniji način, obrada informacija pomaže da se objasni zašto se vrijeme ubrzava kada nam je lijepo (u apsorpciji), a usporava kada nam je dosadno, piše on za Psiholodži Tudej.

Apsorpcija je poseban kognitivni stil „potpune“ pažnje koji u potpunosti angažuje nečije reprezentativne (tj. perceptualne, imaginativne i idejne) resurse i pojačava jedan aspekt stvarnosti u odnosu na druge.

U apsorpciji obrađujemo relativno malo informacija, ističe on.

Očigledno obrađujemo informacije iz aktivnosti koja nam zaokuplja pažnju (na primjer, zabavno predavanje, knjiga ili film), ali to je prilično mala količina u poređenju sa drugim stanjima uma.

Sužavamo našu pažnju na jedan mali fokus i blokiramo sve druge potencijalne izvore informacija u našem okruženju. Što je najvažnije, naši umovi postaju tihi – uglavnom oslobođeni misli – tako da obrađujemo vrlo malo kognitivnih informacija.

Međutim, kada je naša pažnja difuzna ili nefokusirana – u stanjima kao što su dosada, nestrpljenje ili anksioznost – ogromna količina kognitivnih informacija protiče kroz naše umove.

Iako se možda čini da nije direktno povezano, obrada informacija takođe pomaže da se objasni zašto se čini da se vrijeme ubrzava kako starimo, navodi Tejlor.

U nedavnoj studiji od 918 odraslih koju je vodila psiholog Rut Ogden, 77 odsto ispitanika se saglasilo da Božić svake godine stiže brže (14 odsto je bilo neutralno po tom pitanju, dok se samo devet odsto nije saglasilo).

Zanimljivo je da su koistraživači Odgenove postavili iračkom uzorku isto pitanje o Ramazanu i dobili vrlo sličan odgovor.

Uobičajeno je da se ljudima tokom detinjstva čini da vrijeme teče sporo.

To je uglavnom zato što kao djeca imamo toliko novih iskustava i tako obrađujemo ogromnu količinu perceptivnih informacija.

Djeca takođe imaju nefiltriranu i intenzivnu percepciju svijeta, zbog čega njihovo okruženje izgleda živopisnije.

Međutim, kako starimo, imamo sve manje novih iskustava. Jednako važno, naša percepcija svijeta postaje automatizovanija.

Progresivno postajemo sve manje osjećajni na našu okolinu. Kao rezultat, postepeno apsorbujemo manje informacija, što znači da vrijeme brže prolazi. Vrijeme je manje opterećeno informacijama.

Međutim, postoje određene stvari koje možemo učiniti da se „odupremo“ procesu ubrzanja vremena.

Najočiglednije – da uvodimo novosti u naše živote – na primjer, putujemo na nova mjesta, učimo nove hobije i upoznajemo nove ljude.

Alternativno, a možda i efikasnije, takođe možemo „usporiti vrijeme“ tako što ćemo živjeti svjesno, obraćajući pažnju na naša svakodnevna iskustva gledanja, slušanja, osjećanja i tako dalje.

Obje gore navedene metode povećavaju količinu informacija koje naši umovi obrađuju i tako proširuju našu percepciju vremena.

Pokazuju da, iako je iskustvo ubrzanja vremena sa godinama uobičajeno, ono nije neizbježno, zaključuje Tejlor.