Oni stariji među njima koji pamte ravnomjerniji ekonomski razvoj iz vremena SFRJ svakako misle na razvoj industrije i pogona koji bi bili pokretač razvoja i sa kojima bismo na neki način napravili kontinuitet sa industrijskim društvom koje smo ugasili „Milovom reformom“ koja je trajala od kraja 90-ih do početka finansijske krize 2008. godine.

O efektima tzv. reforme i privatizacije ne vrijedi polemisati. Na donekle planski vođeno društvo neuspješno je nakalemljen neoleoliberalni model, ali ne do kraja, već je čitav proces pratila korupcija, otimačina i uništavanje resursa. Iako je dolaskom demokratije 2020. godine veći broj ekonomista i ljudi od struke očekivao i novi zamah investicija, priliv kapitala i otvaranje novih radnih mjesta, do toga međutim nije došlo usled više faktora.

Negativan trend i depresija u razvoju svjetske ekonomije upravo su nas pogodili u isto vrijeme. Tokom 2021. godine još smo izlazili iz pakla kovida-19, a već je počeo da kuva i priprema se sukob Zapada sa Rusijom preko onoga što danas zovemo ukrajinski rat. Kako je tadašnje rukovodstvo potpisalo Pakt 2017. godine bez ikakvih uslova i prepustilo drugim centrima odlučivanja da se bave crnogorskom spoljnom politikom, a što traje i dan-danas, nismo ni mogli očekivati investitore sa istoka, a činjenica je da danas investitori postoje samo na istoku, jer zapad odavno ne izvozi kapital.

Da stvar bude zanimljivija, pozicija Crne Gore sa aspekta komparativnih prednosti u odnosu na potencijalne strane investitore i nije loša – zemlja „samo što nije u EU“ imamo valutu euro i geopolitički se nalazimo u Evropi, a to što nijesmo članica Unije trenutno sa više aspekata može biti prednost. Ipak, geopolitičke prilike i opredijeljenost Crne Gore ne idu nam naruku kada su u pitanju direktne strane investicije.

Globalno gledano, imamo jako izraženu inflaciju, kako na istoku tako i na zapadu. Iako se čini da inflacija donekle stagnira u 2024. godini nema znakova da će ona stati ili se vratiti na nivo prije krize. Jasno je da je smanjivanje pomoći zapada Ukrajini te smanjivanje referentnih kamatnih stopa uticalo da inflacija padne, ali je takođe jasno da dugoročno inflacija i smanjenje stopa rasta ekonomija ostaje kao trend. Finansiranje, iako smanjeno, nastaviće se a to znači da se finansira iz inflacije.

Direktnim investicijama u Crnoj Gori ne idu naruku prije svega pravna „buka“ mase zakona i veoma izražene pravne barijere. Zakonski okvir je koncipiran tako da mnoštvo zakona i podzakonskih akata reguliše ovu oblast. Imamo neriješene imovinske odnose, prostorne planove i sl. a nemamo strateške planove kakve investicije u stvari želimo. Razvoj se mora planirati dugoročno, na taktičkom nivou planiranje se vrši na period od 5 do 8 godina razradom generalnih planova. Država i resorna ministarstva moraju potencijalnim investitorima ponuditi određene projekte za koje smo zainteresovani, a nivo razrade tih projekata zavisi od planova u samim ministarstvima. Ukratko, biznis barijere su ogromne. Investitorima su postavljene prepreke na različitim nivoima. Imamo presporu i potpuno neefikasnu državnu administraciju, odsustvo bilo kakve hijerarhijske ljestvice u državnim organima je vidljivo.

Zakon o radu u javnom sektoru je jedan od najodgovornijih za neefikasnost državnih organa. A zakon o radu, kojim je otpuštanje zaposlenog koji ne radi takoreći nemoguće, praktično je destimulišući za iole ozbiljnog investitora. O neradnoj nedjelji u turističkoj zemlji da i ne govorimo. Za investitore je opterećujući i inspekcijski nadzor, stalne i iznenadne kontrole iz stotina inspekcija, za koje znamo čime su motivisane. Inspekcija služi da se otkloni evidentna nepravilnost, a ne da bude svakodnevni kamen o vratu nekom ugostiteljskom objektu. Tržište radne snage u Crnoj Gori je takođe pred ozbiljnim izazovom. Otvorena vrata zapošljavanju po partijskim kvotama u državnim organima stvaraju sve veći i veći aparat dok radne snage fali u svim drugim sektorima. Imamo i mentalitetske probleme – trenutno ne postoji cijena da će neko od građana Crne Gore raditi npr. u poljoprivredi ili turizmu. Ne postoji opredjeljenje države za podsticanje bilo kakvog vida industrijske proizvodnje. Postojeće kapacitete je potrebno zaštititi i naći strateškog partnera i za preradu gvožđa i preradu čelika jer Crna Gora treba da razvija oblasti vojnih industrija, visokotehnoloških proizvoda, robotike, obrade i prerade plemenitih metala i dijamanata. Potrebno je dodatno stimulisati i IT sektor koji već dolaskom stranaca dobija zamah i predstavlja značajan procenat izvoza.
Osim toga, strateški položaj zemlje te njeno opredjeljenje može biti baza za razvoj visokotehnoloških usluga, bankarstva i sektora osiguiranja, ali da bi se ovaj dio priče razvijao mora se strateški raditi na obrazovanju, i na saobraćajnoj infrastrukturi.

Državna granica je jedna ogromna barijera koja je toliko administrativno komplikovana naročito za turiste, ali i za transport robe i potrebno je omogućiti fluktaciju ljudi koja je nesmetana, laka i formalna. Obično se kada su investicije u pitanju zanemaruje sektor poljoprivrede iako je ona deklerativno jedan od nosilaca privrednog razvoja kod nas. Svjesni smo da trenutno razvoj poljoprivrede što zbog socioloških, što zbog ekonomskih ili demografskih faktora sve više opada. Migracija je izražena, ali i ekstezivan razvoj poljoprivrede na koji smo tradicionalno navikli očigledno ne daje rezultate, najviše zbog nedostatka radne snage.

Rješenje treba tražiti u investicijama u sektor poljoprvrede, slatkovodnog i morskog ribarstva, jer i u ekonomskoj teoriji kod niskoakomulativnih grana potrebno je povećati udio fiksnih troškova kako bi one bile isplative. U sektoru poljoprivrede potrebno je napraviti idejne projekte za ono šta država želi da razvija i šta može da razvija i te projekte podržati ne samo subvencijama već i ukidanjem barijera.

Jačanje domaćih investitora i podrška domaćim investicijama i domaćim investitorima najbitniji je kamen od koga sve počinje. Zar nije lakše realizovati neki projekat ako imamo domaću banku, ako imamo tržište kapitala kako bi postojao slobodan i jeftin kapital za investiranje. Domaći investitor će po pravilu razmišljati dugoročno.

Piše: Stevan Gajević, finansijski konsultant