Na današnji dan 1944. godine desio je najstravičniji zločin i masakr nad srpskim narodom u Crnoj Gori u selu Velika, koji ni dan danas zvanično nije proglašem genocidom. S obzirom na broj ubijen osoba u odnosu na broj stanovništva sadrži i elemente etnocida, jer je u pitanju bila namjera i pokušaj potpunog fizičkog istrebljenja jedne plemenske, odnosno etničke zajednice. 

Mučeničko selo ispod Čakora svake godine na današnji dan je sjeća svojih žrtava, a i selu gotovo da nema kuće u kojoj je stradalo makar dvoje. 

Na najsvirepije moguće načine je za samo dva sata ubijeno preko nemoćnih i nenaoružanih civiča: 550 djece, žena i staraca. Klub Velika, koji okuplja najveće istoričare, književnike i stručnjake, radi na tačnom utvrđivanju žrtava. Pretpostavlja se da je broj mnogo veći, jer se računaju i žrtve koje su ubijane u susjednom selu Gornja Ržanica. 

Knjiga Marka Kneževića „Velika i Novšića“ donosi veliki broj pažljivo skupljanih istorijskih podataka o ovom zločinu, a između ostalog i brojna pitanja na koja nema odgovora. Stravični rat koji je tih godina kolao u plavsko-gusinjskom kraju ostavio je mještane bez odgovora na brojna pitanja: zašto je ovo selo bilo prepušteno na milost i nemilost neprijateljskim snagama, a mještani ranije upozoreni o zlim namjerama Skenderber i Princ Eugen divizije, potpomognute albanskim snagama. 

Odraslo muško stanovništvo bilo je sprovedeno u Peć, pod naredbama okupatorskih snaga. U selu su ostala samo djeca, žene i starci, a nejač se lako našla na meti neprijateljskih snaga. Pod izgovorom da vojnicima treba iznijeti hranu i poslužiti ih jer su gladni, mnogi su povjerovali. 

I dalje je ostalo neshvatljivo zašto je u tom trenutko bilo malo zbjegova i zašto mještani nisu tražili sklonište. Knežević piše da je tu jako važan psihološki momenat uspaničenog stanovništva koji je na svojoj koži osjetio muku oko ranije spaljenih kuća, pa su rizikovali i živote samo da sačuvaju dom. 

Uz poklič „Imate dva sata da im radite šta ‘oćete“, ovo su samo neke od metoda kojima su seljani ubijani i mučeni:

– vađenje djeteta iz utrobe majke

– dranje kože s lica

– bacanje živih ljudi u vatru

– ubijanje novorođenčadi

– klanje djece na stablima šljiva

– urezivanje krstova na grudima

– bacanje djece u vis i mučko ubijanje bajonetima

– silovanje djevojaka

– vješanja po drveću i mučko ubijanje djece i staraca

Potresne ispovijesti preživjelih mještana

Pod plaštom komunističkog režima i navodnog bratstva i jedinstva, zločin je dugo prikrivan. Zločinci ipak nijesu uspjeli da sakriju tragove svojih krvavih pirova.

Masakr su preživjeli malobrojni, a među njima i porodica Aleksandra Boškovića, kog je majka Ljubica prije masakra sa sestrama povela u susjedno selo Brezojevice, ne vjerujući priči da će vojnici prihvatiti gostoprimstvo i samo proći kroz selo. Ljubica se vratila u kuću, ali najmlađa ćerka nije htjela da ostane bez nje. Plač najmlađeg djeteta raznježio je ženu i vratila se sa njom u Veliku, ne znajući da joj je to put u sigurnu smrt. Zločinci su ih žive spalili u kući na samom ulazu u selo u zaseoku Ivanpolje. Njihove kosti pronađene su kasnije u podrumu, a Ljubica je ostala da se spominje kao diskretni heroj, sačuvavši sina jedinca i cijelu porodicu Bošković. 

Zorka Popadić preživjela je stradanje u svojoj kući koja se takođe nalazila u ulazu u Veliku. Tu su zločinci zatekli četiri porodice sa ukupno 15 članova, od kojih je bio samo jedan muškarac stogodišnji Vuka, a ostalo su bile žene sa sitnom djecom. 

– Kuća je bila sravnjena sa zemljom. Oko zgarišta su bila rasturena i unakažena ljudska tijela. Grudi su im unakrst bile rasječene, noge su im bile izlomljene u kuršumima. Svi su bili u lokvi krvi iskasapljeni. Da leševe ne bi razvlačili psi nabrala sam kukuruza, poređala ih u jaz, pokrila i nabacila malo zemlje. Kad sam to završila vratila sam se u zbjeg.

Klanje djece i trudnica, bacanje beba u potoke

O klanju djece i trudnica ostala su zabilježena brojna svjedočanstva, a Dušanka Vučetić koja je preživjela pokolj sjeća se crnog dana kad su joj bratanca Tomislava živog zaklali na stablu šljive. 

-Uhvatili su ga, oborili i počeli živog da ga deru. Ja sam taj trenutak iskoristila, pobjegla u kukuruz i sakrila se. Čula sam Tomov jauk „Ubijte me kako se ljudi ubijaju, samo me nemojte drati ka’ jarca“. Tomu su odrali kožu s lica, a ruku mu slomili na tri mjesta. Preminuo je u najtežim mukama, kao i Mato Simonović sa svega četiri godine kom su posjekli obje noge u koljenima , a zatim objesili o šljivovo stablo sa glavom nadolje i zvjerski ubili. 

Jednogodišnje dijete Paunovića, Milosava i Milorada zlikovci su prevrnuli iz kolijevke i bacili u potok.

Na obali Lima kod Novšićkog mosta ovih dana boravili su brojni umjetnici koji su organizovali umjetničku koloniju, slikajući po motivima svjedočanstava iz knjiga. 

Slike su potresne i nemoguće je ostati ravnodušan, ali, kao što kaže Vladika Nikolaj, Bog nije stvorio ljude za pogibiju nego za spasenje. 

Velika je, na kraju krajeva, kao što je govorio mitropolit Amfilohije pravi mali Jasenovac. 

(U tekstu su iskorišteni citati iz knjige Marka Kneževića „Velika i Novšiće“, fotografije preuzete sa portala Sedmica fotografisao je njemački vojnik Ernst Cviling)