Za Tomu Zdravkovića mnogi tvrde da je bio najveći boem socijalističke Jugoslavije, koji je opjevao svoje najtananije emocije. Muzičar koji je za života ušao u legendu, ostavio je pjesme koje žive i pjevaju se i danas.

Jedna od takozvanih vanvremeskih je i “Dotak’o sam dno života”. Objavljena 1984. godine za “Jugoton”, na albumu koji nije imao naziv. Osim što je Toma otpjevao, on je autor muzike i teksta, aranžman je uradio Zvonimir Skerl.

Kako je sam ispričao u intervjuima, sredinom sedamdesetih, kada je već bio zvijezda, iznenada je otišao u Njemačku, pa u Kanadu.

“Shvatio sam da ništa nisam napravio, a budući da sam bio siguran u sebe, riješio sam da probam nešto novo. U Njemačkoj sam pjevao u burdeljčićima u koje dolazi naš svijet. Za te ljude hiljadu maraka je bogatstvo i kad ih imaju po prirodi stvari postaju bahati, guraju sto maraka, hoće da te kupe. U Kanadi sam znao gdje ću raditi, da neću pjevati u “Hiltonu” ili “Holidej inu”. Ljudi koji su me slušali bili su pažljivi, dok me nisu izgustirali. Onda su počeli da se sprdaju, da govore da sam propao, da nemam gdje da pjevam i bukvalno sam dotakao dno života”, ispričao je Toma.

Razočaran i duboko potresen, Zdravković vratio se u Jugoslaviju i o tom iskustvu napisao pjesmu, jedan od svojih najvećih hitova “Dotak’o sam dno života”.

On je inače svaku svoju pjesmu doživio, otpio i odbolovao. Zato su ga prozvali Prever naše narodne muzike. Imao je ono nešto u glasu, što se ne može uvježbati, ni definisati, niti se može objasniti. Najbliže objašnjenje kaže da je to emocija u glasu, fino tkanje duše, vjera u ono što se radi.

Toma je bio prije svega kompozitor, pisac tekstova i stvaralac, pa tek onda pjevač, pjevao je jer se od nečega moralo živjeti. Skoro sve tekstove za svoje pjesme pisao je sam, i sve su bile autobiografske. Uglavnom o kafanskom životu i neuzvraćenim ljubavima. Bio je nepopravljivo sentimentalan, inspiraciju je crpio iz ličnih iskustava. A publiku je magnetski privlačio, vodeći je u boemska raspoloženja neviđenom emocionalnom snagom. Toma je imao dušu, onu što od sreće tugu tka. Teško se probijao kroz život, od rodnog Aleksinca 20. novembra 1938. do bolničke sobe VMA u Beogradu 30. semptebra 1991. godine.

Zvanično je važio za narodnjačkog šansonijera i pjevača tuge. Znali su ga kao boema, šarmera i šmekera. Mnogima je prirasao za srce i voljeli su ga sa svim njegovim vrlinama i manama. Bilo je i onih koji su govorili da nije ni najljepši, ni najzgodiniji, a ni najbolji pjevač. Nepodijeljeno je mišljenje, međutim, da je bio jedinstven i specifičan.

“Epitet pjevača tuge dali su mi novinari”, znao je često da kaže Toma Zdravković.

“Ne ljutim se, jer u tome ima mnogo topline, emocija slovenske duše. Pjesme ne pišu srećni ljudi. Prever, Aragon, Jesenjin, moj drug Mika Antić, svi su bili plemenite duše i život im je ispunjavala tuga. Ja sam uz njih, ne kao pisac, nego kao pjevač tuge”.