Zabrana približavanja, kao mjera bezbjednosti, izrečena je u devet pravosnažnih presuda od kada je uvedena u Krivični zakonik Crne Gore, odnosno od jula 2013. godine. Kako se navodi u izvještaju o primjeni mjera bezbjednosti Ministarstva pravde, u šestogodišnjem periodu izrečena je i jedna mjera udaljenje iz stana ili drugog prostora za stanovanje, uz izrečenu pravosnažnu presudu. Ove mjere izrečene su u krivičnim postupcima koji su se vodili zbog krivičnog djela nasilje u porodici ili u porodičnoj zajednici, pišu Vikend novine.

“Svim učiniocima ovog krivičnog djela izrečena je mjera bezbjednosti uz kaznu zatvora, s tim da se vrijeme provedeno u zatvoru ne uračunava u vrijeme trajanja ovih mjera”, navodi se u izvještaju.

Od ukupnog broja izrečenih mjera, mjera zabrana približavanja izrečena je u devet predmeta dok je mjera udaljenje iz stana ili drugog prostora za stanovanje izrečena u jednom predmetu, zajedno sa mjerom zabrana približavanja.

U odgovorima na pitanja Vikend novine izvršna direktorica NVO Centar za ženska prava Maja Raičević navela je da je navedeni broj izrečenih mjera za šestogodišnji period mali, te da to ukazuje na blagu kaznenu politiku.

“Pomenute mjere bezbjednosti, koje propisuje Krivični zakonik Crne Gore važan su mehanizam zaštite žrtava, tako da zabrinjava činjenica da su izrečene u tako malom broju slučajeva, što ukazuje na blagu kaznenu politiku u slučajevima nasilja u porodici i nasilja prema ženama”, istakla je ona.

Raičević je na pitanje koje su to prednosti ovih mjera i kako u praksi utiču na učinioca krivičnog djela nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici, navela da su se pokazale kao dobre u smislu prevencije, ali i osnaživanja žrtava.

“Ove mjere su se pokazale kao veoma efikasne, kako za prevenciju novog nasilja, tako i za osnaživanje žrtava i povećanja njihovog povjerenja u institucionalni sistem zaštite. Izricanjem ovih mjera se učiniocu nasilja nedvosmisleno stavlja do znanja da je nasilje njegova odgovornost, da je neprihvatljivo i da će biti sankcionisano. S druge strane, stvaraju uslove za komforniji život žrtava i zavisnih članova porodice (djece, starijih članova porodice) jer nisu primorani da napuštaju dom i mijenjaju životne uslove”, pojasnila je Raičević.

Kako je dodala, posebno je značajno ako znamo da žrtve najčešće nemaju gdje da odu, pa se na ovaj način smanjuje rizik od siromaštva, beskućništva.

“Naravno, neophodno je da institucije vrše nadzor nad njihovom primjenom i da se ne oslanjaju samo na prijave osoba koje trpe nasilje”, zaključuje Raičević.

Ona je pojasnila i to da su pomenute mjere bezbjednosti u krivičnom postupku važeće tek nakon pravosnažnosti sudske odluke. S druge strane, postoje i zaštitne mjere koje se izriču u prekršajnom postupku u skladu sa Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici.

“Ako ocijeni da je neophodno da se žrtva bez odlaganja zaštiti, sud za prekršaje može prije pokretanja i u toku postupka izreći zaštitnu mjeru, najkasnije u roku od 48 časova od časa prijema zahtjeva. U slučaju kada sud izrekne zaštitne mjere prije pokretanja postupka, zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka mora uslijediti u roku od pet dana, na šta je sud dužan da upozori podnosioca. Podnosilac zahtjeva za izricanje zaštitnih mjera može biti žrtva ili njen zastupnik, centar za socijalni rad, odnosno druga ustanova socijalne i dječje zaštite, policija ili državni tužilac, a može je odrediti i sud za prekršaje po službenoj dužnosti”, navela je Raičević.

Izricanje mjera bezbjednosti zabrana približavanja i udaljenje iz stana ili drugog prostora za stanovanje u odnosu na sudove u Crnoj Gori koji izriču ove mjere, prema podacima izvještaja Ministarstva pravde, proizilazi da se ove mjere najčešće izriču u Osnovnom sudu u Podgorici gdje je izrečeno njih osam i po jedna mjera u nikšićkom i bjelopoljskom osnovnom sudu.

“U svim predmetima, ove mjere su izrečene u krivičnom postupku koji se vodio zbog krivičnog djela nasilje u porodici ili u porodičnoj zajednici. Svim učiniocima ovog krivičnog djela izrečena je mjera bezbjednosti uz kaznu zatvora, s tim da se vrijeme provedeno u zatvoru ne uračunava u vrijeme trajanja ovih mjera. Uvidom u pravosnažne presude utvrđeno je da je u pet predmeta određeno da će ova mjera trajati tri godine po pravosnažnosti presude, u jednom predmetu određeno da će mjera trajati dvije godine po pravosnažnosti presude, te da je u preostala tri predmeta određeno da će mjera trajati jednu godinu od pravosnažnosti presude”, zaključuje se u izvještaju.