Posljednjih godina naši sugrađani putuju mnogo više nego prethodnih decenija. Putuje se do Rima, Pariza, Londona… Stiže se i do Tajlanda i Zanzibara čak. Kladim se da mnogi od tih svjetskih putnika ne znaju gdje se nalazi Vraneška dolina. Debelo bi se zamislili nad kartom . Vraneška dolina predstavlja jedan od najljepših predjela sjeveroistočne Crne Gore. Sa puta Mojkovac – Bijelo Polje kod Slijepač mosta se skreće lijevo. Ni na internetu nećete pronaći mnogo podataka o ovim krajevima. Najčešći su tekstovi o čestim nestancima struje i pravljenju puta. Građenje tog puta bi moglo da bude pandan zidanju Skadra na Bojani. Ne nazire se završetak radova, a već izgrađeni dio je na više mjesta u fazi popravke.

S lijeve i s desne strane se smjenjuju predjeli sa švajcarskih razglednica. Prvi put sam prolazila ovuda prije dvadesetak godina. Nikako mi se nije pružala prilika da provjerim da li sam sanjala ili je ovo zbilja najzeleniji predio Crne Gore. Nisam sanjala.

Po zelenim brdašcima se smjenjuju livade i šumarci. Ređaju se Tomaševo, Pavino Polje… Prisjetih se priče o ljubavi Pave, kćerke kneza Milikića i Ahmet-paše Hasanbegoviće, po kojoj je ova varošica i dobila ime.

Jedan od glavnih neprijatelja fotografa su kablovi od struje, dalekovodi, stubovi. Malo sam ih gdje vidjela u ovolikoj mjeri kao ovdje. Zato sam bila nezadovoljna kad sam pregledala urađene fotografije. Nijedna mi nije bila lijepa koliko je to bila Vraneška dolina.

Jedno od sela u nizu je i Kovren. On se pokazao najfotogeničnijim. Možda je i najljepši. Vjerujem da bi za ovo svako ko je iz Kovrena stavio ruku u vatru.

Cilj moga puta je bilo selo Kozica. Još kad sam prošle godine pišući o selu Bijela kraj Šavnika “otvorila konkurs” za najljepše crnogorsko selo, ja sam imala na umu Kozicu. Idući ka njoj nisam mogla da ne zastanem u Vrulji i iskoristim izvanrednu priliku da na jednoj fotografiji obuhvatim i crkvu i spomenik iz NOR-a. To se zove suživot. 🙂

Kada sam ugledala školu u Matarugama, znala sam da smo blizu cilju. Put se neplanirano prilično odužio, što zbog radova na putu, što zbog mog stalnog zaustavljanja da bih uživala u prirodi i fotoaparatom pokušavala da ovjekovječim okolne predjele.

Za Kozicu se prije škole skreće desno. Odatle ima petnaestak minuta vožnje. Put je dijelom asfaltiran. Neasfaltirani dio se završava “na kašičicu” pred svake izbore. Pred ove posljednje je asfaltirano oko 500 m. Ostalo je još najmanje 2 km. Sa previše izbora treba još da se suoče da bi im se put završio. Vrlo brzo posle skretanja u Matarugama put ulazi u šumu.

Iz šume se izlazi na Kozičko brdo, sa kojeg na sve strane puca pogled nadaleko. Selo Kozica se nalazi na tromeđi opština Pljevlja, Bijelo Polje i Prijepolje. Administrativno pripada Pljevljima. Kozica nema samo prelijepu prirodu. Ona ima i srednjovjekovno utvrđenje zvano Koznik ili Jerinin grad. Upravo je to ono što je čini posebnom i odvaja od ostalih sela.

Kad sam prvi put čula za ovo utvrđenje, zaintrigiralo me o čemu se radi. Seljani su znali samo za legendu koja se vjekovima prenosila od usta do usta, a ona se odnosila na izvjesnu Jerinu koja je pomoću koza vukla kamenje na uzvišenje i tako zidala grad. Zbog uloge koje su koze imale u ovom građevinskom podvigu, selo je nazvano Kozica. Na Wikipedija o ovoj legendi može da se nađe samo jedna rečenica: “Jerinin grad je naziv koji je srpski narod davao starim gradinama i ruševinama nepoznatog porijekla povezujući ga sa legendom o Prokletoj Jerini i njenom zidanju Smedereva”.Kasnije se pojavio opširniji, veoma zanimljiv tekst o kozičkom utvrđenju koji govori o značaju ovog prostora u prošlosti. Neki istorijski dokumenti sežu i do Starog Rima. Ipak, tvrđava je, smatra se, nastala u XV vijeku. Oko 500m sjeveroistočno od tvrđave postojao je tada rudnik gvožđa. U tom periodu su na ovom području bili naseljeni Sasi, čuveni rudari toga doba. Postoji tu još dosta zanimljivih činjenica za one koje interesuje istorija. Njima preporučujem tekst “Koznik ili Jerinin Grad” Stevana Gajevića, Kozičanina, koji je detaljno obradio ovu zanimljivu temu. Ja, kao i obično, uvijek dajem prednost geografiji nad istorijom. Prijatno sam se iznenadila klupicom i info tablom koji su postavljene na južnoj strani utvrđenja. Tabla je još prazna, ali valjda će se nešto ljetos na nju nalijepiti. Takođe sam se obradovala što je raščišćeno granje unutar tvrđave, te smo uz krajnji oprez, veoma strmim usponom, krenuli ka vrhu.

Kad smo stigli do vrha, bili smo zadovoljni kao da smo se popeli na Kilimandžaro. Kako i ne bi. Moj muž, porijeklom Kozičanin, prvi put se našao na ovom mjestu. Da nije bilo mene da ga dovedem, ne bi ni tad. Pogled sa vrha je očekivano bio izvanredan. Na sve strane su nam se otvarali novi vidici. Vidjeli smo zaseoke koji su do tad bili sakriveni šumom.

Sa vrha smo uspjeli da obuhvatimo pogledom cijelo utvrđenje pokušavajući da ga djelimično rekonstruišemo. Nije nam to baš pošlo za rukom. Potrebno je ovdje još napora da bi to bilo moguće. Ali bolje išta nego ništa. Svaku pohvalu zaslužuju oni koji ovaj istorijski dragulj pokušavaju da otrgnu od zaborava.

Nerado smo sišli sa vrha Koznika. Ispod Koznika nalazi se seosko groblje. Selo je raštrkano i sastavljeno od više zaseoka. Iza svake uzvisine postoje razbacane kuće. Može se reći da ima više kuća nego stanovnika. Bar van ljetnjeg perioda. Sa vidikovca Goli krš (čak je neko i klupicu postavio) vidi se ova strana, može se reći najnaseljenija u selu.

S druge strane pogled seže daleko, do Durmitora. Kozica se nalazi na 1200 mnm, ali kad se pogleda prema jugoistoku, prema Durmitoru, za vedra dana može se lako uočiti i Bobotov kuk. Skoro da imaš osjećaj kao da ste na istoj ravni.

Došla sam u Kozicu diveći se redom svim mjestima duž Vraneške doline, pogledu sa Kozičkog brda, tvrđavi Koznik. Sve što se pogleda je kao sa najljepše razglednice. Nebrojeno bi se postera moglo napraviti sa prizorima samo iz ovog sela.

U povratku je euforiju zamijenila sjeta. Školu, koja je u vrijeme kada je pohađao moj svekar brojala preko 120 đaka, sada pohađa njih 4-5. Po zakovanim prozorima sam pomislila da nema nijednog, ali mi rekoše da je učionica koja se koristi sa druge strane.

Iako prelijepa, naša sela su tužna i napuštena. Mimo ljetnjeg perioda u selu boravi malo ljudi. Štale, kokošinjci, pomoćne zgrade u kojima se pravio i čuvao sir, izgubile su svrhu. Ne koristi ih niko. Čeka se da se uruše same od sebe. Nikakva šarena fotografija to ne može da popravi.

Jasnina putovanja.me