Vjera u Boga je njena amajlija koja joj daje snagu da prevazilazi teškoće, da pobjeđuje, da se nada, voli i traži smisao u ovozemaljskom nebeskom carstvu. Organizovana je i disciplinovana u svemu. Pozitivna i energična, uporna i snalažljiva, ne predaje se životnim nedaćama. Smatra da ništa nije slučajno i da smo svi zbog nečega rođeni. Kaže da ljudi sa invaliditetom postoje da pokažu kako bez obzira na otežane uslove vrijedi živjeti. Samo treba pronaći smisao.

Žana Đačić, fizioterapeut u Opštoj bolnici pronašla je smisao i pored hendikepa koji je prati od desete godine. Izgubila je vid, ali ne i volju za životom. Njena porodica i želja da živi i radi najvažniji su joj pokretači. Već dvadeset tri godine radi human posao – pomaže ljudima.

– Do desete godine malo sam vidjela, nazirala sam, boje su mi ostale u sjećanju. Učila sam na Brajevoj azbuci. Osnovnu školu i dvije godine Srednje škole završila sam u Podgorici, a dvije godine Srednje fizioterapeutske škole u Beogradu. U trećem razredu osnovne škole dobila sam meningitis i od tada ne vidim ništa. Išla sam na liječenje, imala više operacija, ali ništa nije pomoglo. Sve je ovo od Boga i sve čovjek mora da prihvati. Znala sam da ne mogu upisati fakultet iako sam bila odličan đak. Zbog toga sam se odlučila za ovaj poziv. Pomažem ljudima, a i sebi obezbjeđujem egzistenciju – priča Žana i dodaje da joj nikada nije dosadno jer je njena obaveza da otjera dosadu i osmisli dan.

Voli da planira koliko je u njenoj moći. Knjige i muzika je ispunjavaju. Najviše čita duhovne knjige, o pozitivnom mišljenju, motivacione kao i stručnu literaturu. Sada joj je mnogo lakše kada koristi računar i program anrider kojeg je savladala prije tri godine. Prima i šalje mejlove, koristi skajp. Iako je i ranije imala dara za pisanje Žana je svoje priče i anegdote pretočila na papir kada je i računar počela da koristi. Učestvovala je na konkursima u Srbiji i evropskom konkursu na temu o Luju Braju. Rado posjećuje kulturne manifestacije, a učestvovala je na mnogim koncertima.

– Danas su se ljudi otuđili, manje se druže, nestrpljiviji su i nervozniji, netolerantniji. U kolektivu u kojem radim atmosfera je sasvim drugačija. Družimo se, šalimo. Kolege su me prihvatile odlično kao i pacijenti bez ikakvih predrasuda. Pacijentima sam na raspolaganju i van radnog vremena. Porodica mi je najveća podrška – majka Sava i sestre Brana i Rada.

Imam i tri sestričine i dva sestrića, ali  najviše sam vezana za majku, koja je uvijek bila uz mene i sa kojom dijelim svakodnevicu, i dobro i zlo – iskrena je Žana.

Otac joj je poginuo prije 25 godina, na poslu  u „Šupljoj stijeni“ dok je ona još bila u Beogradu. Iz Petina su došli u Pljevlja gdje su dobili stan od Centra za Socijalni rad u kojem su živjeli 18 godina.

Sjeća se Žana djetinjstva u Petinama kod Šula, sestara, roditelja i njihovog zajedničkog života; odlaska u Podgoricu i Beograd na školovanje, privikavanja na novu sredinu i ljude.

– Prvih mjeseci bilo je teško privići se na novu sredinu. Deset godina sam boravila u Zavodu za rehabilitaciju na Zabjelu. Dolazila sam kući samo za raspuste, a kasnije je i starija sestra Brana došla na školovanje u Podgoricu. Bilo mi je lakše jer me ona češće posjećivala. Povratak iz Beograda u Pljevlja je drugi period privikavanja. Posle pola godine dobila sam posao fizioterapeuta u Opštoj bolnici – ističe Žana.

Žanina upornost i spremnost da prevazilazi životne prepreke stalno dolaze do izražaja.Tako je prije dvije godine savladala obuku za samostalno kretanje uz pomoć bijelog štapa. Stekla je sigurnost i sada može bez ičije pomoći da ide na posao, u prodavnicu, crkvu… Zadovoljna je Žana i rješenjem stambenog pitanja. Koliko je spretna u kući i na poslu i koliko se dobro orijentiše u prostoru zadivljuje ljude koji je prvi put vide. Mnogi čak u prvi mah i ne primijete da ima hendikep.

– Kada sam počela sama da se krećem shvatila sam koliko su ljudi ovdje dobri, plemeniti i predusretljivi. Prihvatili su me i bodrili u svakom trenutku. Kada uđem u prodavnicu trgovci mi uvijek priskoče u pomoć – naglašava Žana.

Shvatili sam i ja pri prvom susretu sa Žanom koliko je ona hrabra i uporna djevojka, koja voli i cijeni život. Koliko truda i volje ulaže da se izbori u svim životnim nedaćama. Uspjela je i treba joj na tome čestitati. Pokazala je da radom, trudom i čvrstom vjerom može mnogo da postigne, i da hendikep nije prepreka da čovjek normalno živi i radi.

Jevanđelje kao dar

Bio je 9. maj – Dan pobjede nad fašizmom koji se proslavljao u Moskvi na svjetskom nivou, a kod nas se nije proslavljao. Vremenom se sve manifestacije valjda potroše ili izblijede, pa je taj datum polako pospremljen u istoriju. Ja sam toga dana doživjela jednu veliku pobjedu – pobjedu nad samom sobom, nad svojim slabostima, strahom, nemoći.

Prije nekoliko mjeseci počela sam pomalo da se krećem samostalno uz pomoć bijelog štapa. Dolaskom proljeća i ljepšeg vremena počela sam vježbam i destinaciju do crkve. Oduvijek sam željela da često odlazim u crkvu, ali nisam mogla zbog svoje zavisnosti od drugih ljudi. Uz nečiju pomoć odlazila bih dva ili tri puta godišnje. Liturgija, zajednička molitva, crkveni hor i ta božanska atmosfera bi me uzdizali do nebeskih visina i činili me lakom i sretnom – punom snage, nade i božanske energije.

Te nedjelje krenula sam sama prvi put i kada sam stigla do Gimnazije, moje srce je udaralo snažno poput crkvenih zvona koja su se tada oglasila. Jedna do druge – Gimnazija i crkva stoje kao svetionici na putu prosvećenja i duhovnog oplemenjivanja svih onih koji žele sebi i rodu svome svetliju i pravedniju budućnost. S toga i njima jeste mjesto jedne pored druge, jer će tako zajedno najbolje moći dati znanja, snage i volje svima onima  koji žele da njihovim životima vječno vladaju ljubav, pravda i čistota uma. Zato one i jesu najljepši biseri koji krase Pljevlja. Čvrsta vjera i učenost mogu u svakom čovjeku stvoriti snažnu i kompletnu ličnost, tu jedino pouzdanu vodilju kroz ovozemaljska nepredvidiva bespuća.

Ponosno sam ušla kroz kapiju crkve i zvona su pratila svojom silinom. Slušajući liturgiju preplavljuje me osjećaj radosti i lakoće življenja. Odlutam negdje među anđele koji zrače umirujućom energijom i mislim da ih prepoznam po glasu. Čak i na ulici kada nešto pogriješim krećući se sama imam osjećaj da me neki od njih često prati i pojavi se kada mi pomoć zatreba. Medeni glas momčića vjeronauke objavi da će danas čitati Jevanđelje po Jovanu – kako je Hrist izliječio slijepog. Slijepi čovjek je prolazio svakoga dana i prosio. Kada se jednog dana susreo sa Hristom, on mu je ponudio isceljenje i pomaza njegove oči blatom, od kojeg slijepi progleda. To je bilo neviđeno čudo i narod se pitao: „Je li to onaj čovjek koji je tumarao i svakodnevno prosio?“ Zašto je bio slijep – je li zgriješio on ili njegovi roditelji“

Nije ni on ni njegovi roditelji, već je gospod Bog htio da preko njega pokaže djela svoja. Ja sam ovo Jevanđelje čula davno, ali ga nisam razumjela. Sad sam ga razumjela i bila sam u nevjerici. Nemoguće da je sve slučajnost. Osjećala sam da je božanska sila meni uputila ovo Jevanđelje kao dar za samostalnu dobrodošlicu u crkvu i moja vjera se još  jače učvrstila, objelodanila i postala čvrsta kao kamen, bez obzira na iskušenja i nevolje kojima sam izložena. Svi prisutni u crkvi osjećali su tu podudarnost i na djelu jedno Jevanđelje, jer došavši sama u crkvu svi su osjećali da slijep čovjek postoji da tvorac preko njega pokazuje čuda svoja. Priđe mi gospođa Staka Prijović i pomože da uzmem naforu. Dijelimo utisak jutra. Ona i njena sestra Zora su redovne posjetiteljke crkve, a inače su kćeri tragično postradalog popa Prijovića od ateista krajem drugog svjetskog rata. Na kraju liturgije prilaze moji rođaci Sneža i Neđo i oduševljeni mojom samostalnošću odvode me kod njih na kafu, gdje smo imali prijatno druženje sa njima i njihovim kumovima te mi je ovaj dan pružio jutrom započetu  božansku ljepotu i prijatnost. Raduj se srce duhovnom blagu, a ono je ključ za odaje svakog drugog blaga.

Žana Đačić