Na današnji dan 1942. godine strijeljan je antifašista, revolucionar i narodni heroj Čedomir – Ljubo Čupić. Nekoliko godina nakon smrti proglašen je narodnim herojem, a ostaće upamćen po tome što se otvoreno smijao smrtii tako postao simbol otpora fašizmu.

Ljubo Čupić rođen je 1913. godine u Argentini, kao jedno od šesetoro djece u radničkoj porodici Sava i Stane Čupić, rođene Burić. Kršteno ime mu je bilo Čedomir. Majka Stana ga je dok je bio dijete iz milošte zvala Ljubo i to ime je nosio sve do herojske pogibije pod Trebjesom, gdje je poljubio zvijezde slobode i besmrtnosti. Tridesetih godina 20. vijeka došao je u Nikšić, gdje je završio gimnaziju. Nakon toga studirao je na Pravnom fakultetu u Beogradu i pripadao ljevičarskom studentskom pokretu, a 1940. godine postao je član Komunističke partije Jugoslavije. Poslije Aprilskog rata vratio se u Nikšić i kao član Komunističke partije učestvovao u pripremi ustanka. Početkom jula 1941.godine, izbjegao je iz okupiranog Nikšića, a po izlasku iz grada pristupio je čuvenoj partizanskoj četi „Đuro Đaković“.

Aprila 1942. godine partizana Ljuba Čupića zarobili su četnici na Kablenoj Glavici u okolini Nikšića. U zatvoru gdje je bio zvjerski mučen, kako bi izdao druge partizane, mučiteljima je pokazao samo prezir: “Ja sam komandant partizanske čete i komunista. Vi nacionalisti ste obične sluge okupatora. Prezirem vas, kao ljudska ništavila. Poručite mojoj rodbini da ne pokušava da traži milost za mene.“

Na javnom suđenju u Nikšiću prkosnim držanjem i britkom riječju izrugivao se vijećnicima suda. On i još nekoliko komunista osuđeni su na smrt. U momentu kad je izlazio iz sudnice, uslikao ga je fotograf. Tako je nastala jedna od najlegendarnijih fotografija drugog svjetskog rata: Ljubo Čupić, osuđenik na smrt koji se smrti smije u lice. Zbog Ljubovog osmijeha tuđin je zastao, dželati su oborili oči pred njim. I puščane cijevi… Tek druga smjena je uspjela da ispali plotun. Jedan čovjek i jedan osmijeh pobijedili su svoje ubice. Ljubo Čupić je dakle 1942.godine strijeljan-ali nikada nije ubijen.

Na strelištu je vikao: “Živio drug Tito i slavna komunistička partija“, a kad su ga pogodili prvi rafali, stajao je uspravno i pred masom naroda koja je gledala pogubljenje doviknuo: “Doći će dani slobode!“. Vezanih ruka i otete slobode toga dana, u 30. godini života, pošao je u legendu.

10.jula 1953. godine, proglašen je za narodnog heroja.