Na pola puta između Banjaluke i Prijedora, u malom mjestu Kozarac, na ulazu u Nacionalni park Kozara, smještena je mala katolička crkva Blažene Djevice Marije, piše Politika.
Neobična po tome što predstavlja svjedočanstvo velike i nesretne ljubavi lijepe Austrijanke Marije Schmuzer i Prijedorčanina Mehmeda Kulašića, po kom je i nazvana „Mehmedova crkva“. O crkvi nema mnogo pisanih tragova, ali postoje mnoga predanja.

Naime Prijedor je 1882. godine gotovo potpuno izgorio u velikom požaru. Tada je izgorjelo više od 400 stambenih objekata, nakon čega je u Prijedoru otvorena pilana Austrijanca Karla Schmuzera, koji je imao dva sina i kćerku Mariju, koji su sa njim došli u Bosnu i Hercegovinu.

I danas se tu nalazi kozaračko izletište „Stara pilana”, iako od nekada velike pilane, prvog industrijskog objekta u Prijedoru, izgrađene u vrijeme Austro-Ugarske, nije ostalo ništa, sem tužne i nesretne priče o jednoj davnoj ljubavi.

Legenda, naime, kaže da se među radnom snagom koju je činilo lokalno stanovništvo kao vrsan majstor u Schmuzerovoj pilani isticao lokalni mještanin Mehmed Kulašić, koji je lijepo pjevao i svirao harmoniku, a radnike zabavljao pjesmom.

Marija se zaljubila u Mehmeda i tokom tajne ljubavi ostala trudna. Njih dvoje nalazili su se potajno na skrovitom brdu iznad pilane, takozvanom brdu ljubavi.

Na to brdašce nedaleko od crkve i danas redovno dolaze mladi iz svih dijelova bivše Jugoslavije, najčešće za Malu Gospojinu, pa se u neobičnom ritualu hoda na koljenima i mole za nesretne ljubavi.

Marijin otac se nikako nije mirio sa njenom odlukom, posebno kada je iz zabranjene ljubavi na svijet došlo i dijete.

Nesrećni dio ove priče je to što su mještani pronašli bebu zamotanu u novine i zakopanu u zemlju, što je izazvalo veliku pometnju i sramotu, a budući da su novine bile austrijske, posumnjalo se na porodicu Schmuzer. U legendi zapravo nikad nije odgonetnuto da li je beba rođena mrtva ili ubijena, ali je navodno sigurno da je dijete zaista bilo Marijino.

Zbog stida i sramote, vlasnik pilane Karl Schmuzer kćerku šalje nazad u Austriju, Mehmeda otpušta ili ga, kako neki pričaju, prebacuje na poslove fizičkog radnika. Priča se kako se noćima u Kozarcu čula samo njegova pjesma; pjevao je pjesme koje je Marija voljela.

Kako bi iskupio grijehe, Schmuzer odlučuje da podigne najprije kapelu, a potom 1901. i crkvu, da bi nemalo potom, dvadesetih ili tridesetih godina i sam otišao u Austriju.

Na odlazak se odlučio vidjevši da su mještani, svjesni svega šta se desilo, crkvu koju je podigao nazvali – „Mehmedova crkva“.

Arheolog i hroničar grada Milenko Radivojac iz Prijedora za Politiku kaže da priča o „Mehmedovoj crkvi“ može biti dio legende, ali da ima i svoju historijsku podlogu i podsjeća da je ovu nesvakidašnju ljubavnu priču iz zaborava izvukao Gojko Banović, nekadašnji novinar Politike, koji je osamdesetih godina prošlog vijeka prvi put u jednom lokalnom mediju objavio priču o zabranjenoj ljubavi, da bi se iz te priče pojavile i sve ostale koje su kasnije ispričane. „Ova neobična i nesretna ljubavna priča je, u stvari, na rubu istine i legende. Kada je osamdesetih godina sniman film o Mladenu Stojanoviću, novinar Banović upoznao je neku stariju ženu koja je bila sluškinja kod Schmuzera i koja mu je ispričala tu priču, pa su novinari kasnije konstruisali i sve ostale detalje“, kaže Radivojac.

Ingrid i Jure Rajković koji su neformalni čuvari ove kozaračke crkve medijima su nedavno pokazali fotografije Helge Kambič, Schmuzerove praunuke, koja živi u Sloveniji i koja je pomogla obnovu crkve nakon što je uništena u posljednjem ratu, a obnovljena prije pet godina.

„Svi znaju za Mariju i Mehmeda“, kaže nam Ingrid.

U obnovi u ratu porušene crkve su, kako su pisali mediji, učestvovali svi – i Marijini, i Mehmedovi, i mještani svih nacionalnosti, pa je mala crkva obnovljena 2011. i time sem priče o tužnoj davnoj ljubavi s početka prošlog vijeka postala i simbol zajedništva u povratničkom naselju Kozarac.

Kažu kako u Kozarac dolazi omladina i da se i „brdo ljubavi” naziva tako zbog ljubavi Mehmeda i Marije. Gradska uprava Prijedora pomogla je u obnovi prilaznog puta, mosta i uređenja okoline.

„Na ovim prostorima se pojavila Helga Kambič, koja je kod mene u prijedorski muzej došla sa pričom o njenom pradjedu Karlu Schmuzeru. Rekla je da je ona, to jest potomci te porodice, voljna da se crkva obnovi”, ispričao je arheolog Milenko Radivojac.​