Sadržaj koji je djeci dostupan na televiziji i internetu nerijetko zna da bude neprikladan za određeni uzrast, pa se sve češće u javnosti mogu čuti komentari da bi roditelji trebalo da povedu više računa o tome šta mališani gledaju. Brz napredak tehnologije i dostupnost interneta „izbrisali” su granice sadržaja koji su djeci dozvoljeni ili zabranjeni, pa je danas u hiperprodukciji ovog sadržaja teže nego ikada mališanima predstaviti šta je poželjno za gledanje, a šta ne.

Kako sagovornici „Dana” ističu, sadržaj koji je djeci dostupan utiče, ali nije presudan, te da identifikacija sa junacima filmova, crtanih i igranih, kao i „jutjubera” zavisi od atmosfere u kojoj mališani odrastaju.

Psiholog Radmila Stupar Đurišić kaže da su problem današnjice roditelji koji ne razgovaraju sa svojom djecom i ne podstiču ih kako na kritički način da gledaju prvo crtane filmove, a onda i svijet oko sebe.

– Ono što je mišljenje svih stručnjaka iz oblasti bavljenja dječijim ponašanjem jeste da su uopšte sadržaji sa ekrana, bilo crtani, igrice ili blogeri i influenseri samo jedna karika i samo jedan od uzročnika koji su bili prisutni pri odabiru ponašanja djeteta, ali nikako dominantni. Dominantni uticaj na dječije agresivno ponašanje ima genetika, odsustvo roditeljske brige i neadekvatno razvijanje govornih vještina, odnosno nedovoljne obrazovanosti. Ako ste čuli da je neko dijete agresivno zbog crtanih filmova, video-igrica i video-klipova, onda mogu sa sigurnošću reći da je to jedna obrazovna i emocionalna zapuštenost kojoj je to dijete bilo izloženo – ističe Stupar Đurišić.

Neuropsihijatar Marina Roganović ističe da je njena generacija, kao i generacije njene djece i unuka, odrastala i odrasta uz crtane filmove i bajke.

– U izvjesnom broju crtanih mogu se pronaći i negativne poruke. Tačno je da danas djeca najbrže uče iz video-materijala i eventualno se mogu identifikovati sa nekim princom ili princezom, a ne sa životinjama. Djeca će se najčešće identifikovati sa prisutnim članovima porodice, vaspitačima, učiteljima, pa je najvažnije kakav oni primjer daju – kaže Roganović.

Roganović navodi da ne možemo da ne priznamo da ima agresivnosti u crtaćima i tu je važno objašnjenje odraslih.

– Gledanje crtanih ne može biti zamjena za roditelja ili dadilju. Nije bitan samo uticaj sadržaja već i uticaj sjedjenja pred televizijom na kičmu, tjelesnu težinu, vid, razvoj govora i slično. Dok gledaju crtać djeca imaju emotivni doživljaj i pri pojavi agresije neko dijete se može povući iz straha a neko može biti agresivno zbog oponašanja, ali i to zavisi od roditelja, porodice i čitavog okruženja, odnosno od atmosfere u kojoj odrastaju. Mala djeca su pasivni posmatrači crtaća, ne mogu postati zavisni od njih. Crtaći kod njih izazivaju pažnju i zadovoljstvo, a roditelj je tu da odabere sadržaj i dozvoli gledanje, po sat vremena dnevno. Živite sa svojom djecom, a ne pored njih – zaključuje Roganović.

Djecu da ne usmjeravaju likovi sa ekrana

Stupar Đurišić navodi da će svaki roditelj sa lakoćom svom djetetu objasniti da Pepe le tvor nije nasilnik i silovatelj nego samo „ljubavnik i udvarač” koji za sebe misli da je neodoljiv.

– Možda taj neko nije takav kakav izgleda, kao što će isto tako objasniti i da Tom dok juri Džerija u stvari gledaocu poručuje da treba u životu biti mudar i pametan i da će tako riješiti svaki svoj problem, bez obzira koliko on bio veći, kao i to da neko može ozbiljno biti povrijeđen ako koristi neka sredstva, tako da te stvari i takva ponašanja mogu samo u mašti i crtanom filmu da se vide. Prekrajati crtane filmove je još jedan u istorijskom nizu korišćenja djece radi ostvarivanja političkih, ekonomskih, borbenih ili odbrambenih ciljeva. Ako roditelj ostavi i prepusti da mu djecu vaspitavaju i usmjeravaju likovi sa raznih ekrana, agresija je najmanji problem. Svijetom će šetati mnogo emocionalno praznih, intelektualno nerazvijenih i socijalno inhibiranih mladih ljudi koje će biti veoma lako uvjeriti u postojanje mnogo čega – poručuje Stupar Đurišić.