Sedamdesettrogodišnju Dušicu Dubljević iz Pančeva, koja se sa Pivom druži duže od pola vijeka, najčešće je moguće zateći na njenoj “sedeljci“, kako zove vidikovac odakle se iz sela Dubljevići, u Pivi, pruža fenomenalan pogled na Pivsko jezero. A tu su i vrhovi Volujaka, Bioča, Ledenice, Golije, Lebrsnika…

“Kada ovdje dođem, napunim oči ljepotom. Sve mi je prelijepo. I svake godine dođem da još malo ‘dolijem’ te ljepote. Ja sam, jednostavno, zaljubljenik u Pivu“, priča Dubljević.

Sa Pivom se druži od 1967. godine, kada se udala za Danila na koga je, kako reče, “naletjela“ u Pančevu. Iako su prošle decenije od tada, Dušica odlično pamti prvi susret sa Pivom i selom Dubljevići.

“Muž i ja smo došli autobusom i izašli u Rudinicama. Sačekao nas je djever. Dolje bila rijeka. Moram priznati da ja i sada, kada ovdje sjedim, ne vidim jezero nego rijeku Komarnicu i njene prelijepe gorske oči. Kada sam pregazila rijeku, pita me djever jesam li nekad jahala konja. Nisam, kažem, ali sad ću. Već je bio mrak kada smo stigli u selo. U kućici me sačekao svekar Mirko. Bila sam smrznuta, mokra, umorna i mislila sam da ujutro neću moći da ustanem iz kreveta. Međutim, odlično sam se osjećala“, priča ona.

Kaže kako joj je suprug ujutro rekao da snajka treba svekru da odnese kafu i da će ga naći kod škole kako čuva ovce. Svekar Mirko joj je “otkrio“ vidikovac i pravu ljepotu sela.

“I danas mi je smiješno kada se sjetim kako sam svekru odnijela kafu – ponijela sam džezvu, dvije šolje i tacne. Ne znam što su mi trebale tacne. Kažem svekru da sam donijela kafu da pijemo, a on mi kaže da je nećemo tu piti već da će me odvesti na jedno mjesto. Škola je iznad brda i mi polako nizastranu. Ide svekar i ja Vojvođanka koja ne umijem da idem po kamenjaru. Doveo me ovdje, na ovo mjesto. Ovdje je najljepše, kazao mi je. I bio je u pravu. Istog trenutka sam se zaljubila u rijeku, selo, prirodu, u sve ovo. Ovo mjesto sam prozvala sedeljka“.

Kaže da je njene Pančevce, kada god bi došli u Pivu, obavezno vodila da se sa “sedeljke“ napiju ljepote.

“I oni su oduševljeni pogledom, selom, prirodom i uvijek obećaju da će da se vrate. Ovdje smo kuću napravili. Nisam htjela nigdje drugo da je pravimo. Svake godine smo dolazili u Dubljeviće. Danilo je preminuo 1997. godine tako da sada sama dolazim. Kćerka Nataša je udata u Beogradu, a ja ovdje najviše volim da budem“.

Selo Dubljevići smješteno je na visoravni koja se uzdiže iznad dijela kanjona Pivskog jezera, na oko 1.400 metara nadmorske visine, sa desne strane magistralnog puta Nikšić-Plužine. Jedna stepenica ga dijeli od neba.

“Htjela sam da dođem sredinom marta, ali ostavih da se još malo ‘ugrije’ Piva, kad ono korona, zatvoriše granice, pa sam došla tek u avgustu i ostaću do prvog snijega. Srećom, jesen je toliko divna da uživam u ovoj blagodeti. Svi mi ovdje kažu da je neobično kada me nema. Sada sam prava Pivljanka. Kada se vratim za Pančevo prvo prebrojim nedjelje koliko imam do dolaska u Dubljeviće, i onda ih ‘krunim’, jednu po jednu“, sa osmijehom reče Danica. Velikodušno je sa novinarkom “Vijesti“ podijelila “sedeljku“, zadovoljna što je još neko došao da “napuni oči ljepotom“.