Opijum su “kao čudotvoran lijek” roditelji davali djeci kad su željeli malo mira i tišine. Čitanje nije bilo preporučena zabava za mališane, a neposlušnu djecu trebalo je “politi hladnom vodom”.

Prema udžbeniku za higijenu autora Georgea Henryja Rohea iz 1890. godine, sve probavne tegobe kod djece javljale su se “zbog konzumiranja orašastih plodova, bombona, pita, voćnih kolača i nadasve – kiselih krastavaca”.

Autor je savjetovao roditeljima da mališanima izbjegavaju da daju kajsije, breskve, šljive, grožđe i trešnje.

Zagovarala se “hranljiva hrana” poput kaše, hljeba i krompira, ali tu hranu nisu smjeli da poslužuju ​​prevruću ili prehladnu. Svu hranu trebalo je posluživati ​​samo mlaku.

Međuobroci nisu bili preporuka, ali “ako je baš preko potrebno, djetetu treba dopustiti da gricka komadić suvog hljeba”.

“Izbjegavajte bilo šta zeleno”

Značajna tema među starinskim savjetima za roditelje bilo je izbjegavanje zelene hrane.

Lidija Marija Čalds u svom vodiču “The Mothers Book” iz 1831. godine piše “dok mu rastu zubi, djetetu se ne smije dati ništa zeleno za grickanje”.

Henri Čavez je tvrdio da dijete nikada ne bi smjelo da jede bilo šta što sadrži “žute ili zelene pigmente” ili da pije zeleni čaj.

Govorio je kako “zeleni čaj ljude čini nervoznima, a mladi posebno ne bi trebali da znaju šta je to nervoza”.

Savjetovali su roditeljima da dobro paze i na to da im djeca u usta ne stavljaju bilo šta zelene boje, a to je u to vrijeme zapravo bio dobar savjet.

Naime, u 19. vijeku arsen se koristio za bojenje različitih predmeta u duboko zelenu boju.

Bojama koje u sebi sadrže arsen u zeleno se bojalo sve, od tapeta i haljina do lažnih latica cvijeća.

Djecu su smirivali opijumom i morfijumom

Poseban sirup za smirivanje su često davali djeci kojoj su rasli zubi pa su bila nemirna.

Utvrđeno je da su glavna dva sastojka ‘Mrs. Winslow’s Soothing Syrup’ (umirujućeg sirupa gospođe Winslow) bili morfium i alkohol. Ovaj proizvod se stavljao na tržište kao sredstvo za ublažavanje bola i proliva, a 1868. godine objavljeni su podaci da se godišnje proda čak 1,5 miliona bočica.

Živa se, takođe, u to doba često koristila kao kućni lijek. William Horner je u svom priručniku “Kućna knjiga o zdravlju i medicini’ (The Home Book of Health and Medicine) iz 1834. godine živu spominjao kao lijek za bilo koju bolest, ali je ipak savjetovao čitatelje da je koriste oprezno. Živa je tada bila čest sastojak mnogih patentnih ljekova 19. vijeka, a najčešće se koristila u kremama protiv pjegica.

I opijum se nerijetko upotrebljavao kao vrsta “čudotvornog lijeka” koji je mogao izliječiti bilo koju bolest. Opijum se prodavao kao sredstvo protiv bolova, ali roditelji su ga davali i svojim bebama i maloj djeci kad su željeli malo tišine ili kad su bila prehlađena.

“Pazite da ne čitaju puno”

Prema savjetima za roditelje iz 19. vijeka, čitanje nikako nije bila dobra zabava za djecu i “tako ne bi trebala da provode vrijeme”.

Mladim djevojkama i mladićima su savjetovali da budu oprezni prilikom čitanja beletristike, jer se smatralo da previše stimulira njihov nerazvijeni mozak. Ovaj savjet je prvenstveno bio usmjeren na djevojčice jer se vjerovalo da bi ih romani, zabava i opera mogli prerano uvesti u pubertet.

Britanski ljekar Edward J. Tilt je u svom vodiču o očuvanju zdravlja žena u kritičnim životnim razdobljima (On the Preservations of the Health of Women at Critical Periods of Life) pisao kako će “čitanje romantičnih izmišljotina previše stimulisati mlade djevojke”, brinuo se da će zbog toga tražiti romantiku u stvarnom životu.

I dječacima se savjetovalo da ograniče količinu beletristike koju čitaju, iako je bilo prihvatljivije da oni to čitaju u odnosu na djevojčice. Čak su i učiteljima savjetovali neka pripaze kad je beletristika u pitanju uz objašnjenje: “To je korijen slabosti ljudskog uma”.

Takođe, savjetovalo se roditeljima da djeci ne kupuju igračke, već da bi mališani trebali sami da ih prave kako bi ispunili slobodno vrijeme.

Doduše, to je savjet s kojim bi se mnogi moderni roditelji složili jer u današnje vrijeme djeca su toliko pretrpana igračkama da često ne znaju sama da se zaigraju.

Neke od starinskih ideja za igranje bili su izrada kolača od blata i sječenje papira u obliku lutkica ili nekih detalja iz prirode.

Šta kad djeca nisu bila poslušna?

“Naravno, ako djeca ne slušaju roditelje, trebala bi da budu kažnjena”. Većina literature o roditeljskim savjetima iz 19. vijeka promovisala je tjelesno kažnjavanje.

U knjizi “Nekoliko predloga majkama o upravljanju njihovom djecom’ (A Few Suggestions to Mothers on the Management of Their Children) iz 1884. godine govorilo se majkama da je “dobro staromodno bičevanje tankom, mekom, starom kožom ili papučom i dalje najbolji način kažnjavanja – samo pazite da ih ne udarate po ušima”.

Međutim, ako neki roditelji nisu bili skloni fizičkom kažnjavanju tog tipa, savjetovalo im se da “djecu zavežu za sto ako se loše ponašaju” ili neka ih “poliju hladnom vodom – bokal vode izliven na glavu dovoljan je da ih pokori”, prenosi thevintagenews.com.