Godine jeste da jesu glavni pokazatelj starosti, ali prevagu obično pravi sam duh u ljudima. A ljudski duh u današnje vrijeme je ubijen kod svih… a naročito kod mladih. Starost je okupirala, a mladost stoji u mjestu bespomoćno… pred silom starosti. Starost vedri i oblači. Starost se pita, i nju pitaju. Mladi ne mogu ni da pitaju, a kamoli da daju odgovore.

A zašto?

U provincijama se već godinama dešava starenje populicije. Mladi, uspješni, ambiciozni… odlaze. Odlaze negdje gdje im je po njima bolje… a njihova rodna mjesta stare, izumiru. U tim provincijama, ono malo mladih što ostane, ili što uopšte nije ni imalo priliku da ode iz zavičaja, vrlo brzo postaju stari… ne s godinama, nego sa duhom. Aktivnosti i preduzimljivosti karakteristične za mlade kao da ne postoje. Jednostavno mladi zamiru u provincijsku učmalost, zajedno sa starima. A stari vode sve u provincijama, pa čak i mlade, koji su većinom i izgubili kompas gdje su i šta rade. Stari, koji su zasjeli u fotelje i na određene pozicije, pustili su korjenje koje je toliko otišlo duboko da ga je teško iščupati bez posledica. Često se takvima dešava da svoj životni vijek završavaju u toku poslovnog vijeka. Međutim, nisu ni oni toliko krivi… država ih zadržava sa zakonima… ali im ne nabavljaju na poslu štapove, naočare, slušne aparate i doktore… koji su im u tom periodu potrebniji nego li posao, meke fotelje, lap topovi… A kad se treba da ide na edukacije, seminare, dokvalifikacije, putovanja, stari idu… mladi će kad ostare. Možda zato mladi počinju da stare prije vremena… da bi imali neke privilegije što prije, posao, uticaj u društvu. Mlad je pojam za nekog ko je nezreo, brzoplet, nema iskustva a htio bi sve, trkopiša.

Ali nije samo samovolja starih kriva, niti novi zakoni, već i politika u provinciji, gdje se sve zna, a niko ništa ne zna. Provincija je mala, ne može se ništa sakriti, a ne možeš ni saznati sam a da prvi ne znaju svi u čaršiji. Mnogi i nisu sigurni u samog sebe, kad čuju šta se o njima priča u čaršiji. Pa tako i na mlade se reflektuje čaršija, mišljenje starih, i onih koji znaju sve o svakome a za sebe ništa. Sudbina provincije, sudbina mladih. Na mlađima svijet ostaje, ali tek ako se stariji slože oko toga šta će im ostati. A ostaće navike, mentalitet, primjeri kako „treba raditi“. To će se vjerno prenositi s koljena na koljeno, jer današnji mladi su poslušni… politika ih tjera na to. Politika… teoretski dobra sprava, ali praktično se odražava na svu pomenutu problematiku. Ako nisi koji bi trebao da si, onda je bolje i da nisi uopšte. Bolna istina za mlade. Ko je nije htio prihvatiti, više i nije u tim našim provincijama. Ostali su oni koje je okupirala starost, u sprezi sa politikom, mentalitetom provincije i odsustvom sopstvenog duha.

Međutim, ima i onih koji su ostali da misle svojom glavom, sa mladalačkim duhom u sebi i oko sebe, ali ne dolaze do izražaja. Nema ih. Teško im se boriti s vjetrovima koji duvaju non stop u njih.