Ibrahim Hoti iz Đakovice na Kosovu sa vjerskog putovanja početkom te godine donio je virus velikih boginja- što je potvrđeno tek 14. marta.

Do polovine marta, variola vera je zarazila više od 140 ljudi, prije svega na Kosovu, u Novom Pazaru, Čačku, Beogradu i na sjeveru Crne Gore.

Proglašenje epidemije, ograničavanje kretanja, formiranje karantina, hitna masovna i obavezna vakcinacija ređale su se kao na traci dok je ova gotovo iskorijenjena, ali visoko smrtna bolest prijetila da ostavi ozbiljne posledice.

Đula Lošonc bio je tada đak završnog razreda srednje Medicinske škole u Subotici.

„Bili smo, takoreći, mobilisani: svi smo bili raspoređeni po objektima gdje je vršena vakcinacija građana.

„Vojska i policija su bile angažovane da bi regulisale kretanje jer je bilo zabranjeno kretanje svima koji nisu vakcinisani – na ulazima i izlazima iz gradova su zaustavljana vozila, na perone autobuske i željezničke stanice nije se moglo bez potvrde o vakcinaciji“, prisjeća se Lošonc u razgovoru za BBC na srpskom.

Epidemiolog Zoran Radovanović bio je jedan od onih koji je vodio organizovani odgovor sistema na variolu veru, što je naizgled bezazleno latinsko ime za opasnu prijetnju.

„Velike boginje su bolest od koje se mnogo umiralo, od 20 do 30 odsto oboljelih, i do tada je odnijela najviše života u istoriji civilizacije.

„Variola je bila bolest koju smo očekivali da globalno iskorijenimo, a u Evropi je već nije bilo- sem izuzetnih slučajeva.“

Bila je to poslednja epidemija tih razmjera na teritoriji bivše Jugoslavije iz koje je zdravstveni sistem mogao da izvuče niz pouka.

Život u doba epidemije

Slike života iz 1972. godine umnogome su se razlikovale u zavisnosti od toga koliko su bile blizu žarišta zaraze.

Jelena Mijović imala je sedamnaest godina i živjela je u crnogorskom naselju Murino u koje je tek stigla kao nevjesta, a uz to bila je i trudna.

Murino je nekoliko kilometara udaljeno od Plava, opštine koja je cijela stavljena u jednomjesečni karantin zbog pojave slučajeva variole vere.

„Nisam nigdje iz kuće izlazila – nisam smjela, a ko god je kod nas dolazio, pa čak i suprug kad je dolazio s posla, primjenjivao je dezinfekciju.

„Narod se pridržavao i poštovao je sve što je rečeno, ljudi su vjerovali onome što im kažu zvanični organi, čitale su se novine i slušao radio jer je u selu bilo svega par televizora.“

Kao i svakoj trudnici, Jeleni je bila potrebna posebna vakcina – u sebi je morala da sadrži gamaglobulin.

Ranih tridesetih sjeća se Milorad Filipović, u to vrijeme zaposlen na Institutu za virusologiju, vakcine i serume Torlak, čiji je glavni zadatak upravo bilo jačanje kapaciteta za vakcinisanje.

„Ta situacija ni najmanje nije promijenila moj život – kao momci, zajedno smo se vraćali s posla, normalno živjeli i nije bilo panike ni straha.

„Nije bilo nikakve psihoze – nije bilo toliko dostupnih elektronskih medija, pa tako ljudi nisu u svako doba, na svakom mjestu mogli da saznaju čak i ako je bilo nekih dramatičnih situacija“, kaže Filipović.

Lekcije iz karantina

Jugoslovenska prijestonica bila je sjedište čak osam karantina u koje su smještani oboljeli, a kojih se svi sjećaju kao dobro čuvanih „tvrđava“.

Četiri karantina bila su u bolničkim ustanovama, dok su četiri bila smještena u adaptiranim civilnim objektima – hotelima i motelima.

Radovanović kaže da je velika lekcija naučena jedanaest godina ranije, kada je jedan slučaj velikih boginja zabilježen u Njemačkoj.

Epidemiolog Zoran Radovanović bio je jedan od vodećih stručnjaka u obuzdavanju epidemije 1972. godine

„Oni su ispraznili jednu školu, u prizemlje su postavili ljekare i sestre, na prvi sprat sumnjive pacijente, a oboljelog na drugi sprat.

„Mi smo isti taj princip preuzeli u jednom motelu na Avali, ali je komunikacija radio-vezom bila otežana jer je taj objekat bio iza brda.“

Iz tog vremena datira i utvrđivanje još jedne važne lekcije o formiranju karantina – zašto kasarne i sportske hale nisu pogodne za ovakve situacije.

„Kasarne imaju velike spavaonice i samo jedan mokri čvor – ako se u spavaonici razboli jedan od desetoro, svi sa sprata moraju da ostanu u karantinu dok posljednji ne ozdravi, a bolest se neprekidno prenosi.

„Mi smo tada smještali ljude u dvokrevetne sobe, pa je ponekad druga osoba morala da ostaje duže – idealno bi bilo da su smještani u jednokrevetne.“

Šta smo naučili?

Gotovo tačno dva mjeseca trajala je borba cijele države sa virusom, a posljednji preživeli bolesnik je napustio bolnicu 19. maja 1972. godine.

Ibrahim Hoti je preživio jer je prethodno bio vakcinisan protiv velikih boginja, pa je prošao sa lakšim oblikom bolesti.

Efikasan odgovor države i društva zaustavio je broj mrtvih na 40.

Za Đulu Lošonca, ključno za smanjivanje straha i uspjeh u borbi sa epidemijom bila je ozbiljnost u pristupu.

„Upečatljiva je bila disciplina – ljudi su strpljivo čekali u redu, dolazi na vakcinaciju svesni ozbiljnosti situacije.

„Mi smo imali zaštitne maske, bili smo sigurni da se vlada situacijom i da tu greške nema: oko nas je sve upućivalo da je sistem veoma uređen jer se jasno znalo ko, kad i gdje može biti vakcinisan, kako se prati uspjeh vakcine, kome je i kako ograničeno kretanje.“

Građani su naučili nešto što je i danas glavno uputstvo za borbu protiv virusa.

„Naučilo se mnogo o higijeni, da se mora voditi računa“, kaže Jelena Mijović.

Mnogo su naučili i epidemiolozi, ali i cjelokupan zdravstveni sistem.

Doktor Radovanović kaže da je tadašnja Jugoslavija u mnogim standardima bila čak i relativno bliža zapadnim standardima nego što je današnja Srbija.

„Tada su ljudi vjerovali u zdravstveni sistem, vjerovali su doktorima i autoritetima – i to je bitna razlika.

„Sada ne vjeruju nikome jer su 30 godina varani i vučeni za nos, pa ne vjeruju ni doktorima, ni autoritetima, ni zdravstvenim vlastima i, nažalost, ta skepsa često nije neosnovana.“

Jedno od glavnih oružja u pobjedi nad variolom verom ostaje princip koji je univerzalno primjenljiv.

„Ključno je da morate da se držite istine, poštujete građane i ne obmanjujete ih“, zaključuje doktor Radovanović.