Kuća i okućnica Vanje Ječmenice iz Pljevalja služe kao posljednje utočište napuštenim pljevaljskim psima. Kućni ljubimci koje neće niko i koji bi, sasvim sigurno, brzo stradali u ovim zimskim danima, spas pronalaze upravo kod Vanje.

„Volim životinje od malena, cijeli život sam ih dovlačila kući i hranila. A pošto živim na periferiji grada, tu ih ljudi najčešće ostavljaju. Žao mi je da ih gledam, da ih ljudi ubijaju, truju…I onda ih ja nahranim i tako ostanu kod mene i ne odu nikad. Ljudi najviše ostavljaju štenad i skotne ženke.“ priča svoju priču Vanja Ječmenica.

Vanja kaže da je sugrađani čak i zovu da joj jave da negdje u gradu ima povrijeđen pas. Ona ga onda uzme, dovede svojoj kući i liječi. Baš kao jednog Žuću kojeg je, prije nekoliko, udarilo auto i povrijedilo mu kičmu. Vodila ga je u Bar na rendgen jer u Pljevljima tako nešto ne postoji.

U Vanjinom dobrovoljnom azilu za pse trenutno ima oko pedesetak pasa za koje, osim ljubavi, i nema neke uslove. Kaže da svi problemi sa napuštenim psima kreću od toga što je vlasnicima žao da izdvoje novac za sterilizaciju pa ih puste da se razmnožavaju i ostavljaju ih po ulici da se smrzavaju i umiru od gladi. Tada ih ona uzima, udomi i hrani, što nije lako.

„U zadnje vrijeme mi pomaže samo par prijateljica koje doniraju koliko mogu za hranu. Imam velike troškove kod veterinara jer sve pse koji završe kod mene sterilišem o svom trošku. Objavim i poneki apel za pomoć na društvenim mrežama ali su troškovi preveliki da bih mogla tako funkionisati. Ima ljubitelja životinja koji žele pomoći pa doniraju ponekad ali je veliki broj pasa i teško je podmiriti dugovanja.“ priča o tom kako uspijeva da se brine o pedesetak pljevaljskih pasa, Vanja Ječmenica.

Pljevaljska mesara „SEN“ je jedna od rijetkih firmi koja razumije ono što Vanja radi i za njene pse ostavljaju kosti, što njoj mnogo znači. Kaže da bi ovoliki broj pasa koje ona udomljava itekako koštao opštinu ali u gradskoj administraciji nailazi na ćutnju.

“Išla sam u Opštinu nekoliko puta da bih pričala sa predsjednikom. Uvijek je bio zauzet a ja ostavljala broj telefona da pe pozovu i nikad me nisu pozvali. U Pljevljima i ne žive neki preveliki ljubitelji pasa, osim ponekih rasnih. A čak i rasnih pasa ima puštenih na ulicama a trovanja su česta. Nijesam uspjela doći do predsjednika a možda kada uspijem, pomoći će čovjek.“ kroz osmijeh koji štošta govori, priča Ječmenica.

Kažu da je pas čovjekov najbolji prijatelj. Čovjek psu to očigledno nije. Ni najbolji, a često ni prijatelj. Za svo vrijeme koje brine o tolikom broju napuštenih i zaboravljanih pasa niko nije došao da pita da nekog odvede svojoj kući, priča Ječmenica.

„Niko od Pljevljaka nije došao da uzme, udomi nekog psa. Niko nije došao i donirao hranu ili materijal za kućice. Od cijelih Pljevalja samo jedna moja komšinica ponekad, kad može, donira granule. Obraćala sam se i Rudniku uglja i slala zahtjev za sponzorstvo, nijesu mi ni odgovorili.“ priča Vanja Ječmenica i dodaje:

„Lovci ponajviše izbacuju lovačke pse jer im ne love kako bi željeli. Hrane ih hljebom a hoće da imaju dobrog lovca. Pse razmnožavaju a štenad koja im ne odgovaraju ostavljaju pored kontejnera. Treba uvesti čipovanje pasa, da se zna vlasnik koji je ostavio psa na ulici pa da plati kaznu.“ zaključuje Vanja Ječmenica.