Godine 1986., tada dvadesetogodišnji Kristofer Najht odvezao se u jednu šumu u ruralnom dijelu američke države Mejn.

Ostavio je svoj auto, sa sobom je ponio samo osnovne stvari za kampovanje, ušetao u šumu i iz nje nije izašao 27 godina. Nakon što se namjerno zagubio u šumi našao je dio koji će postati njegov dom – mala čistina u gustoj šumi oko jezera Nort Pond. Raširio je ceradu između drveća, namjestio mali najlonski šator i smjestio se. Bio je skroz skriven od svijeta, uprkos činjenici da je zapravo boravio sam nekoliko minuta hoda od jedne od stotina ostalih malih ljetnih kućica koje su bile razbacane uz jezero.

Najt je preživljavao tako što je provaljivao u kućice i lokalne centre iz kojih je krao zalihe. Uvijek je uzimao samo ono što mu je trebalo – hranu, plin za kuvanje, baterije i knjige. Pokušavao je stalno raditi što manje štete, ali veliki broj provala – više od hiljadu tokom svih tih godina – uznemirio je vlasnike kućica, pa su alarmirali policiju, koja je postavila zamku i uhvatila Najta na djelu. Pisac Majk Finkel posjetio je Najta u zatvoru kada je pisao knjigu o njemu i njegovom bijegu od svijeta, „The Stranger in the Woods: The Extraordinary Story of the Last True Hermit“. Prvo ga je pitao najočiglednije – zašto je okrenuo leđa svijeta i otišao kako bi živio potpuno sam. „

„Najt je rekao da se osjećao jako neugodno stalno okružen ljudima. Mislio sam da mu se nešto dogodilo što je izazvalo taj osjećaj. Pitao sam ga je li počinio neki zločin, je li ga bilo nečega sramota, ali uporno je tvrdio da se ništa nije dogodilo, već je naprosto osjetio jaku želju da bude sam, kao da mu je cijelo tijelo govorilo da će mu biti ugodnije ako živi odvojen od svijeta“, rekao je Finkel za BBC.

Želja je bilo toliko jaka da je proveo gotovo tri decenije, a da s nikim nije progovorio nijednu jedinu riječ. Samo jednom je u tih skoro 30 godina pozdravio jednog planinara na kojeg je slučajno jedan dan naletio, negdje devedesetih godina. Uprkos tome što su zime u Mejnu jake, temperature se znaju spustiti i do 20 ispod nule, Najt kaže da nikad nije zapalio vatru, jer se bojao da bi dim mogao privući nečiju pažnju

„Puno je toga u njegovoj priči zanimljivo. Da usred zime idete kampovati u neku šumu u Mejnu i cijelu noć provedete u šatoru bez vatrice, bio bih impresioniran. Najt je to radio 27 zima“, kaže Finkel.

Najt mu je ispričao da je umjesto grijanja uz vatru išao jako rano spavati, već oko sedam naveče, namjestio bi budilicu u tri ujutro, najhladnije doba noći. U tri sata bi se ustao i hodao do jutra, kako bi ostao ugrijan. Finkela je zanimalo i kako je provodio vrijeme.

„Malo bi čitao knjige, malo rješavao ukrštenice, ali te stvari nije radio većinu vremena. Ono što je većinu vremena radio je ‘ništa’, nije radio ništa“, ispričao je.

Finkel je pitao Knighta da objasni to ništavilo, to njegovo ‘nečinjenje ničega’.

„Zanimljivo je da mi je rekao da mu nikada nije bilo dosadno. Da nikada nije bio usamljen. Kaže da je bilo upravo suprotno, da se osjećao totalno povezan s cijelim svijetom“, priča Finkel.

Nakon što je uhapšen 4. aprilaa 2013 godine osuđen je na sedam mjeseci zatvora. U zatvoru ga je posjećivao Finkel, koji je dobio dozvolu da ga može intervjuirati devet sati, ali morao je dolaziti svaki dan po sat vremena. Iz tih razgovora je i nastala njegova knjiga. Kada su uhvatili nije bio baš siguran koliko ima godina, jer je kroz godine izgubio pojam o vremenu, nije ni znao koja je tačno godina. Na pitanje policije, koja ga je uhvatila tako što je na području gdje je krao postavila kamere, što radi u šumi, rekao je da je u šumi od katastrofe u Černobilu. Taj događaj mu je bio vremenska referenca.

Najt je rođen u Mejnu, a nakon uhapšenja je ispričao da je njegova porodica bila dobra, ali bez emocija, pa je kao tinejdžer puno vremena provodio sam. Ispričao je policiji da nije imao nikakvih planova kada je ušao u šumu. Nije se pozdravio ni s kim i nikoga nije obavijestio da odlazi. Samo je otišao.

Nakon izlaska iz zatvora Najtt se vratio u roditeljski dom i živi s majkom. Radi u bratovom automehaničarskom servisu. Otada više nije bio zainteresovan za razgovor s Finkelom, ali on se jedan dan pojavio u kući. Najt je bio sam, a Finkel je za Atlantic rekao kako mu se činilo da je Najt depresivan.

„Zamolio me da ga više nikad ne kontaktiram, a njegova zadnja rečenica dok sam odlazio bila je: Nedostaje mi šuma“, rekao je Finkel.