Deseta godina je kako šetam i o tome pišem. Ove godine planinarske i šetačke ture smo zamijenili vožnjom. Malo je do nogu, nešto do nedostatka vremena, a nešto i do vremenskih prilika.

Krajem avgusta smo proveli vikend u Pljevljima. Jedan dan smo rezervisali za grad, dok smo drugog dana planirali da se upoznamo sa Bobovom, što mi je odavno bila želja. Bobovo je više oblast nego selo. Udaljeno je od Pljevalja pedesetak kilometara i veći dio toga puta nije ni asfaltiran. Odlučili smo da krenemo, pa dokle stignemo. Iz Pljevalja smo skrenuli prema selu Komini u kom se nalaze ostaci Municipijuma S, jednog od najznačajnihih arheoloških nalazišta naše zemlje. Svraćala sam tamo prije neku godinu pa se sad nismo zadržavali. Dok smo se raspitivali kakav je put do Bobova, rodbina porijeklom iz Kakmuža se javila: “Svratite do nas. To vam je deset minuta skretanja od puta”. U blizini raskrsnice prođosmo pored spomenika.

Eh… Deset minuta se pretvorilo u mnogo više, a put je u jednom dijelu bio prilično zahtjevan. No kad smo čuli da do ove godine put do njihovog zaseoka nije ni postojao, već da su ga oni upravo napravili svojim sredstvima, a da su decenijama unazad dobar komad puta išli pješke, učini nam se odličan.

Nismo se mnogo zadržavali. Samo smo konstatovali: “Konačno prođosmo i kroz Kakmuže. Lijepo je, priče nema”. Vratili smo se do raskrsnice i produžili ka Bobovu.

Pročitala sam da šire područje sela Bobovo obuhvata čak 36 kvadratnih kilometara. I stvarno, kad se malo odmakne od table na kojoj piše “Bobovo”, kad se okolna brda malo “razmaknu”, otvori se pogled na brojne zaseoke sa dosta kuća, ali sa malo ili nimalo stanovnika i stoke.

Nekada je ovdje živjelo dosta ljudi. U uslovima kratkog ljeta i dugih i oštrih zima pretežno su se bavili stočarstvom. Iako dobrog puta nema ni u 21. vijeku, mnoge su vojske prolazile ovuda. O tome svjedoče brojni spomenici posvećeni herojima iz raznih ratova i bitaka.

Početkom šezdesetih godina u Jelovom Panju je otvorena škola. Dobila je ime po narodnom heroju Živku Džuveru, komesaru Bobovske čete, koji je poginuo 1944. godine. Školske 1964/65. godine nastavu u ovoj školi je pohađalo 278 učenika, da bi ih školske 1997/98. bilo 52. Sada ih je četvoro. Prvaka nema. Škola u Jelovom Panju je velika i služi još uvijek. Ali vozeći se ovim krajevima prošli smo pored još nekoliko škola iz kojih se graja učenička odavno nije čula. Malo šta me obavije sjetom kao napuštene škole.

U Jelovom Panju je svojevremeno izgrađena i zdravstvena stanica koja je sada prepuštena zubu vremena.

Ispod Jelovog Panja protiče rijeka Draga koja se kasnije uliva u Taru. Hvalili su ovaj kanjon i odavno mi je bila želja da dođem do njega. Na žalost, iako sam se nalazila neposredno iznad njega, slabo je šta moglo da se vidi. Prije neku godinu je ovdje bio požar. Staze su zarasle. Nismo se usudili da se upustimo u avanturu prolaska kroz kanjon sami, pa smo ga samo osmotrili odozgo. To nas je razočaralo jer je kanjon Drage bio jedan od naših ciljeva ovoga avgustovskog dana ljeta 2024. godine. Pored škole, zdravstvene stanice, “šumarske kuće”, spomenika i dvije gospođe sa kojima smo proćaskali, u Jelovom Panju smo zatekli i ovu meteorološku spravicu. Zaboravih da pitam služi li bar ona svrsi, mada, naslućujem odgovor.

Jelov Panj je bio takvo iznenađenje za nas da smo jedva krenuli dalje. Imalo je još dosta kilometara da se prođe i mnogo toga da se vidi. Prolazili smo pored natpisa Kolijevka, Moraice. Neka tabla je bila žute, neka bijele boje. Da li su to sela, zaseoci, je li sve ovo Bobovo u širem smislu? Mora da jeste, jer, ipak, 36 kvadratnih kilometara nije mačji kašalj.

Poslije natpisa Kolijevka u kadar nam je upala Ljubišnja i dio puta sam samo u nju gledala. Do detalja sam se prisjetila avanture od prije dvije godine i činjenice da sa planine koja se vidi skoro sa 2/3 teritorije zemlje nismo, zbog neprozirnog vazduha uspjeli da vidimo skoro ništa, a nije da se nismo namučili dok smo do nje stigli. Ni sad pogled nije bio savršeno jasan iako smo bili blizu nje.

I tako smo stigli i do Slatine. Kuća, kao i svuda u ovim krajevima, mnogo. Među njima puno novih. Samo fale ljudi. Ovdje smo čak primijetili izvjesnu živost. Bilo je i krava. Obradovali smo im se kao da su naše, davno izgubljene.

Ograđenica mi je uvijek izgledala nedosezivo. Gledala sam je sa mnogih vrhova, sa vidikovaca preko Tare sa raznih pozicija i uvijek se pitala: “Kako li se do nje stiže?” I… eto, bili smo na putu ka Ograđenici. Umorili smo se od dugog puta, ali nismo posustajali. Nismo mogli da odlučimo gdje je kraj. Kad ćemo se zaustaviti i reći: “Sad se vraćamo nazad”. Rješenje se nametnulo samo. Ispred nas je bio kanjon Tare. Ostavili smo auto i prepješačili stotinak metara. Između dvije stijene, duboko dolje vidjeli smo selo Tepca, a preko stijena se vidio, mada mutan, čuveni vidikovac Ćurevac sa kojeg smo mnogo puta gledali prema Ograđenici. Desno od njega naslutili smo Štuoc. Lijevo od stijene koja nam je bila vidikovac vidjela se Tara kako vijuga. Prepoznali smo i Radovan Luku. Ovdje smo se prilično zadržali. Teška srca smo se odvojili. Bacili smo pogled prema Ograđenici i rekli: “Dosta smo i dovde stigli”. Sad mi je žao, kad smo već prešli tolike kilometre (od toga osamdesetak makadamskim putevima), mogli smo još malo. Ali, negdje se morala staviti tačka.

Vraćajući se nazad vidjeli smo zaselak Kalušići u svoj njegovoj ljepoti. Nismo mogli da mu se nadivimo. Sve kuće su izrađene od drveta. Podsjetile su me na one koje se nalaze pored Prokoškog jezera u Bosni i Hercegovini. Velika je šteta da ovo propada. Da je sreće, ovo bi bila velika turistička atrakcija. Još nadomak dva kanjona.

Lagano smo se vraćali nazad prepuni utisaka. Put, iako makadamski, i nije tako loš. No, ako se zna da se iz ovih krajeva decenijama unazad izvoze ogromne količine drveta, jasno je da put održavaju oni kojima je on najpotrebniji, vlasnici firmi koje koriste šume. Narod od toga očito nije imao ništa pa je i otišao. Ostale su mnogobrojne kuće, ruševne štale, vaga za mjerenje stoke pri otkupu koja je imala smisla u vrijeme kad je bilo stoke. Sad bi mogla da ode u neki muzej. Bobovo, Jelov Panj, Slatina, Ograđenica i Kulušići su premašili sva naša očekivanja. Dan je bio odličan, a ja u dobroj kondiciji za voženje (kao saputnik).

Za kraj smo ostavili Glibaće. Obećala sam jednoj Jeleni koja na FB-u hvali ljepote svoga sela da ću navratiti da se lično u to uvjerim. I stvarno… Ne znam odakle ovako lijepom selu tako pogrdno ime. Kroz Glibaće smo se samo lagano provezli, diveći im se.

Iako umorni, bili smo zadovoljni što smo uspjeli da upoznamo još jedan dio Crne Gore koji nije imalo prilike da upozna mnogo ljudi koji korijenima nisu vezani za ove krajeve. Od Glibaća smo produžili ka Kosanici. Prolazili smo kroz dio kojeg se moj suprug, sjeća iz djetinjstva i mladosti kao Suvog polja. Polje se predaje pred šumom, a i, srećom, nije suvo.

Svratili smo u kafanu kraj puta sa najljepšim pogledom na most na Tari, pitajući se zašto se toliko dugo radi put kroz Dobrilovinu i ko će sad preko Žabljaka do Podgorice. Bio je to baš dug, ali i ljetnji dan za pamćenje.