Muškarcima u Crnoj Gori ni promjena prezimena više ne predstavlja tabu. Tome u prilog idu podaci Ministarstva unutrašnjih poslova. Naime, od početka godine u Crnoj Gori su prezime promijenile 124 osobe muškog pola, a kako iz MUP-a napominju, u taj broj spadaju i lica koja su preuzela prezime supružnika ili dodala svome supružnikovo prezime.

Zanimljivo je da broj muškaraca koji mijenja prezime sa godinama raste. Tako je 2016. godine bilo 238 muškaraca koji su se odlučili na ovaj korak, u 2017. godini 301, a prošle godine čak 365 osoba muškog pola.

U Sekretarijatu za lokalnu samoupravu Glavnog grada pak navode, da je prilikom sklapanja braka na teritoriji Podgorice u posljednje četiri godine 35 muškaraca preuzelo nevjestino prezime.

Od početka ove godine sklopljeno je 268 brakova, a da suprug preuzme ženino prezime desilo se za sada u dva slučaja. Tokom prošle godine to je učinilo njih 14, 2017. godine 13, a 2016. godine njih šestoro.

Psiholog Radmila Stupar-Đurišić objašnjava da je u Crnoj Gori prezime stvar porodičnog identiteta koje je kod nas uvijek bilo uslovljeno kulturološki. Međutim, ona kaže da ovi podaci govore da polako dolazi do odvajanja od uticaja socijalne sredine i da mladi donose sami odluke kako će da se zovu i prezivaju.

“Prezime nosi odgovornost prema porodici koju zastupate. Prezime nosi i slobodu i teret. Nažalost, nijesu sve porodice srećne i nijesu sva djeca odgajana s ljubavlju. Ne nose sva djeca ponosno svoje prezime i to je nešto što polako počinje da izlazi na vidjelo”, primjećuje Stupar-Đurišić.

Ona navodi da u našem društvu djeca do skoro nijesu imala mogućnost da sama smišljaju kako će u životu da formiraju svoje poglede na svijet, već su imali smjernice od strane porodice.

“To je jako lijepo kada je porodica složna, kada je na pravom putu, na putu poštenja i časti. Onda i djeca časno žele da nose prezime. Međutim, nije uvijek tako. U Crnoj Gori su postojale čitave porodice koje su mijenjale svoje prezime zbog toga što jedan član njihove porodice uradi nešto što ne bude časno i pošteno”, predočila je Stupar-Đurišić.

Osim toga, ona ističe da postoje porodice kojima je važnije da im se prezime produži nego nekim drugim.

“Dešava se da imate muškarca koji je iz porodice koja ima tri, četiri sina, a da je ćerka jedna jedina i onda oni dogovorom odlučuju da muškarac preuzme prezime supruge da bi djeca nastavila njeno prezime”, objašnjava StuparĐurišić i podsjeća da i djeca iz domova pri sklapanju braka često žele da promijene svoje prezime.

Međutim, iako je iz godine u godinu ova pojava sve češća kod muškaraca, podaci Sekretarijata ipak pokazuju da žene i dalje prednjače kada je promjena prezimena u pitanju.

U posljednje četiri godine prilikom sklapanja ukupno 2.269 braka u glavnom gradu, muževljevo prezime su preuzele čak 1.903 žene, odnosno 83,87 odsto. Njih 234 (10,31 odsto) svom prezimenu su dodale suprugovo, a u svega 97 slučajeva (4,28 odsto) svako je zadržao svoje prezime prilikom sklapanja braka.

Stupar-Đurišić je mišljenja da tako treba da bude, te da u jednoj porodici svi treba da se prezivaju isto.

“Obilježje jedne porodice je zajedničko prezime. Zovemo se različito, ali se prezivamo isto jer to prezime označava pripadnost porodici. Porodica nastaje kada bračni par dobije dijete. Kao preduslov za stvaranje porodice je sklapanje braka prilikom čega partneri mijenjaju svoje da bi njihovo dijete imalo jedno prezime”, navodi Stupar-Đurišić.

Napominje da je djeci u porodici veoma važno da se svi prezivaju isto.

“Djeca vole da se svi prezivamo isto jer im to pomaže da je i njihova mama dio njih, a ne da je ostala nekakao vezana za prethodnu porodicu. Osim toga postavlja se pitanje kakav primjer vi dajete svojoj djeci. Da li i oni sjutra treba da grade svoje porodice ili da zauvijek ostanu vezani za vas, vaše stavove, vrijednosti”, ističe Stupar-Đurišić.

S druge strane, izvršna direktorica Centra za ženska prava Maja Raičević smatra da žene preuzimaju prezime muža zbog još patrijarhalne svijesti i vaspitanja, tradicionalnog vjerovanja da je to ženina dužnost.

“Ipak, vjerujem da se i to mijenja, nekad su to bili usamljeni primjeri, a sad je sve više žena koje se odlučuju da zadrže svoje prezime. Znam i par slučajeva gdje je suprug svom prezimenu dodao ženino, u pitanju su visokoobrazovani i emancipovani muškarci i žene. Vjerujem da žene koje se odluče da zadrže svoje prezime ne brinu previše o mišljenju okoline i da su problemi sa kojima se susreću više administrativne prirode, posebno kada su u pitanju djeca, njihov upis u matične knjige, školu, putovanja itd. Sve to negdje pokazuje da i pravne norme koje uređuju porodične odnose još odražavaju patrijarhalni poredak”, naglašava Raičević.

Pitanje identiteta

Posljednjih godina su mnoge buduće supruge u dilemi kada treba da odluče da li da mijenjaju prezime ili ne, zbog pitanja identiteta. Stupar-Đurišić smatra da je to normalno, jer se žene danas kasnije udaju.

“U posljednje vrijeme se dešava da djevojke kasnije stupaju u brak, u momentu kada im je već identitet formiran. Mnogo je lakše promijeniti prezime kada imate 16, 17 ili 20 godina, a mnogo teže kada stupate u brak sa 30 kada ste već formirana ličnost i kada ste nekako srasli sa prezimenom oca pa tada ide malo teže”, navodi Stupar-Đurišić.

Ipak, ona smatra da se taj problem javlja samo u prvim godinama braka, a da se sve mijenja kada dođu djeca.

“U vrijeme kada sam se ja udavala nije postojala mogućnost da promijenite prezime, pa sam ja muževljevo dodala. Nakon 18 godina vidim da je to bilo pogrešno jer nema potrebe. Poslije toliko godina zaista želite da se prezivate isto kao vaša djeca”, kazala je Stupar-Đurišić.

Manifestacija neravnopravnosti

Raičević napominje da crnogorski brakovi još ne predstavljaju zajednice u kojoj su partneri ravnopravni, a da je priča o prezimenu jedna od vidljivijih manifestacija te neravnopravnosti.

“Nasilje i nejednake pozicije u porodici, neravnopravna podjela kućnih obaveza i brige o zavisnim članovima porodice je ona manje vidljiva, ali zapravo suštinska i tu se stvari moraju mijenjati. Pomenula bih i Zakon o životnom partnerstvu koji uvodi koncept registrovanog partnerstva koje nije tradicionalni brak i koji je važan jer prepoznaje istopolne životne zajednice koje de fakto postoje, ali ne omogućavaju uživanje osnovnih ljudskih prava, uključujući pitanja izdržavanja između partnera, starateljstvo, imovinske odnose itd.”, dodaje Raičević.