Na putu do Rađevića, krajem juna, nigdje se na livadama nisu mogli vidjeti kosci i mehanizacija, pusto, livade nepokošene, što zbog napuštenih domaćinstava, što zbog svakodnevnih padavina. Livade na kojima su se nekad napasala stada prekrile su omore i kleke. Pitomina zadivljala, zarasla. Mnogi su napustil selo i otišli odavde u svijet, tražeći koru hljeba daleko od očevine. Malo je onih koji su ostali, da održavaju imanja i da na svome žive od rada, često teškog, ali ne i uzaludnog. Jedan od onih koji nikada nisu otišli iz rodnih Rađevića je Miodrag Savić (80). Primjer pravog seoskog domaćinstva, predanog rada i pregalaštva je njegova porodica. Sin Vukoman – Vule (50) i snaha Slavojka – Slava (49), jedni su od rijetkih koji danas kažu da im je na selu dobro. Na pragu njihove porodične kuće dočekao nas je širok osmijeh i srdačnost. Opstaju zahvaljujući velikom radu i upornosti, rade planski i održivo i svakim danom stvaraju bolje uslove za život i dalje unapređenje domaćinstva. Što je najvažnije iste vrijednosti prenijeli su i na svoju djecu Anu (23) i Biljanu (20).

Vule nikada nije napuštao Rađeviće, pokušavao je da se zaposli kada je završio srednju školu, ali pošto nije uspio odlučio je da ostane na selu. Prihodi od poljoprivrede su znatno viši od plate koju bi imao kod privatnika, kaže, ali život na selu zahtijeva znatno teži rad i veća odricanja. Sada ima uzorno gazdinstvo, renoviranu kuću, sve pomoćne obekte i mašine, veliki voćnjak i drži šest krava. Prošle godine ukupan prihod od prodaje sira i teladi iznosio je preko 11 hiljada evra, a kada se odbije trošak za hranu, prosječno svakog mjeseca zaradi jednu pristojnu platu.

Savići obrađuju imanje površine 13 hektara, uglavnom sve kose ili koriste za ispašu. Traktore i priključke nabavili su među prvima u selu, a balirku prije 14 godina. Ljeti, kada je lijepo vrijeme, kosanicu završe za sedam dana. Nikada nisu bili korisnici poljoprivrednih kredita, a najveću finansijsku pomoć i podršku pruža brat Dragan koji živi i radi u Austriji.

Mlijeko ne prodajemo, već sir stalnom nakupcu koji nam otkupljuje po istoj cijeni i vozi u Podgoricu. Nemamo problem ni sa prodajom teladi. Ovo je dobro podneblje za voće, imam 600 sadnica šljive, dobrog kvaliteta, a mladu baštu od 60 visokorodnih čačanki navodnjavam sistemom kap po kap. Sa vodom, koja je dovedena još prije više od 40 godina, imali smo problema, pa sam prije tri godine doveo novu. Struja je bila veoma loša, dok nismo prije nekoliko godina dobili trofaznu – priča Vule, i dodaje kako trenutno nemaju namjeru da povećavaju stočni fond.

Za potrebe ishrane stoke Vule sije vještačke trave. Ove godine posijao je hektar djeteline. Prošle godine mu je usjeve ječma i zobi uništio grad, pa ove godine nije ni sijao. Prije nekoliko godina imali su i plantažne jagode, koje su brali dvije, tri godine, ali su zbog problema sa otkupom odlučili da se više time ne bave.
Deda Miodrag se sjeća vremena kada je u njihovom zaseoku bio 41 domaćin, a svaka kuća imala je od 20 do 80 ovaca. Sada ih je 13, uglavnom starih, ali je ostao još po koji uzoran domaćin koji se ozbiljno bavi poljoprivredom.

– Moj otac je imao osmoro djece, svi su odavde otišli, a jedino sam ja ostao u rodnoj kući. Nekada nas je u staroj kući živjelo petnaestoro, a novu kuću ja sam napravio 1978. godine. Sve smo radili ručno, sijali smo žito i orali plugovima. Do devedesetih godina držali smo ovce, a sada više nema ko da ih čuva, jer je od njih mali prihod – priča deda Miodrag, koji se dobro sjeća koliko se naroda iz ovog kraja sastajalo na Spasovdan, kada je bio vašar u Dublju, ili na Petrovdan u Boljanićima.

Najviše posla oko stoke ima Slava. Iako ima tri muzilice, kaže najviše voli da muze ručno. Za potrebe proizvodnje sira, Savići su u svojoj režiji napravili i mini siraru, po svim propisanim standardima. Posla uvijek ima, kaže, ali joj ne nedostaje ni društva i razgovora. Ranije je u selu bilo mnogo više naroda, pa je druženje znalo i da dosadi, a sada slobodno vrijeme najčešće provodi sa dvije komšinice. Djeca joj najviše nedostaju, priznaje. Starija Ana trenutno je na postdiplomskim studijama ekonomije u Podgorici, gdje obavlja pripravnički staž u banci. Mlađa Bilja student je druge godine, pa će nakon završenog ispitnog roka, ljeto provesti kući, što Slavu posebno raduje.

– Kažu da je dijete iz kuće otišlo, čim prvi put iznese kofer. Nekako su mi brzo porasle, kada su ovde završile osnovnu školu, otišle su u Pljevlja. Kupili smo kuću u gradu i tokom srednjoškolskih dana bile su same. Uvijek su bile odgovorne i sposobne, nikada nije bilo potrebe da idem da ih provjeravam, da im čistim ili nešto posebno spremam. Jednostavno su tako odgojene i vaspitane da su vrlo rano počele same da se staraju o sebi – priča Slava, koja priznaje da bi voljela da djeca ostanu u većem gradu, zbog više mogućnosti i lagodnijeg života.

Savići su u Rađevićima sebi stvorili dobre uslove za život i razvoj poljoprivrede, a od svega, dodaju uz osmijeh, najviše fali mlade radne snage. Teško im ne padaju ni duge i oštre zime. U kući, koju su renovirali prije nekoliko godina, imaju parno grijanje, a putevi se redovno čiste. Ipak, najčešće Vule put do svoje kuće čisti sam, da ne bi čekao nadležne nekoliko dana odsječen. Da je više onih, koji su sa njim u Rađevićima rasli, ostalo da živi u rodnom selu, danas bi bilo mnogo više izgleda za budućnost ovog kraja.
Ovako, o odumiranju ovog, još uvijek jednog od najnaseljenijih sela naše opštine, svjedoče zatvorena škola i zarasle oranice, pašnjaci, nepokošene livade, i tišina koja nas ispraća iz ovog kraja na početku ljeta, kada bi sve trebalo da vrvi od života.