To krvavo proljeće duboko je urezano u mojim sjećanjima. Godine prolaze, a rane sve više bole. Teško je naći mrtvog oca raskomadanog stomaka, svoja tri mrtva učenika i ubijene drage komšije. Teško je saznanje da su ubijene djevojčice došle da kupe sladoled i da se nikada više nijesu vratile kući, sa tugom u očima priča profesor Radomir Komatina, čiji je otac Manojlo stradao 1999. godine prilikom bombardovanja Murine.

– Isto toliko teška je nepravda sa kojom su se mještani suočavali svih ovih godina, jer su crnogorski zvaničnici okretali glavu od Murine i njenih žrtava i ponašali se kao da je to bilo sasvim normalno, ogorčen je Komatina.

– Isto toliko teška je nepravda sa kojom su se mještani suočavali svih ovih godina, jer su crnogorski zvaničnici okretali glavu od Murine i njenih žrtava i ponašali se kao da je to bilo sasvim normalno, ogorčen je Komatina.

Na sjutrašnji dan prije 23 godine počelo je NATO bombardovanje Savezne Republike Jugoslavije (SRJ) u kojem je za 11 nedjelja, prema nezvaničnim podacima, poginulo oko 2.500 civila i oko 1.000 vojnika i policajaca. U bombardovanju SRJ, koje je trajalo 78 dana, teško su oštećeni infrastruktura, privredni objekti, zdravstvene ustanove, medijske kuće i vojni objekti. Tokom bombardovanja izvršeno je 2.300 vazdušnih udara na 995 objekata širom zemlje, a 1.150 borbenih aviona lansiralo je blizu 420.000 projektila ukupne mase 22.000 tona. Vlada Crne Gore je tada odbila da prihvati ratno stanje koje je Beograd proglasio sa NATO-om, iako su neki od prvih projektila pali na objekte na teritoriji Crne Gore. Na meti su 24. marta 1999. godine bili kasarna „Milovan Šaranović“ u Danilovgradu, vojni aerodrom u Golubovcima i radarsko-komunikacijski objekat Ratne mornarice Vojske Jugoslavije na Obosniku u Boki kotorskoj. Crni dim se vio i sa Crnog rta kod Bara. Tog dana je u kasarni u Danilovgradu poginuo vojnik Saša Stojić iz Beograda, a teže su povrijeđena dva vojnika, od kojih jedan na aerodromu Golubovci. Tokom NATO bombardovalja, i to 30. aprila 1999. godine, brojni projektili pali su i na varošicu Murinu. Tada je stradalo šest civila, među kojima su troje djece – četrnaestogodišnji Miroslav Knežević (1985), trinaestogodišnja Olivera Maksimović (1986) i desetogodišnja Julija Brudar (1989). Stariji stradali bili su Vukić Vuletić (1953), Milka Kočanović (1930) i Manojlo Komatina (1927).

Murinjani podsjećaju da je od crnogorskih zvaničnika njihovo mjesto, uz odavanje pošte pomenutim žrtvama, jedino posjetio još uvijek aktuelni premijer Zdravko Krivokapić. Međutim, kako navode, ni nakon političkih promjena u Crnoj Gori ništa nije urađeno da se sa državnog nivoa da na značaju datumu kada je u Murini od strane NATO snaga prolivena nevina krv.

– Donose se rezolucije i osuđuju zločini koji su se desili izvan Crne Gore. Međutim, niko se nije sjetio da donese rezoluciju o osudi masakra nevinih koji se od strane NATO bombardera desio u Murini. Nijesmo mi gubavci, nego ljudi koji su na pravdi Boga izgubili svoje najmilije. Pominju se različiti genocidi u okruženju, a niko neće da kaže da se upravo u Murini dogodio genocid, jer ovdje nijesu ubijani vojnici nego nedužni civili i djeca i to bez ikakvog upozorenja – poručuje Komatina.

Ovoj konstataciji pridružuje se i Mirko Knežević, čiji je četrnaestogodišnji sin Miroslav stradao prilikom bombardovanja Murine.

– Zvaničnici su se ponašali kao da se u Murini nije ništa ni dogodilo, iako su naša djeca od NATO projektila raskomadana na Murinskom mostu. Nikakve satisfakcije za nas jadne roditelje nije bilo. Niko od zvaničnika nije htio da objasni zašto su to uradili ovim nedužnim ljudima, našoj djeci, koja su tek trebalo da žive. Niko da nam olakša muke – sa suzama u očima priča Knežević.

Bez odgovora zašto je bombardovano Murino

Predsjednik Udruženja „NATO žrtve“ Milan Mirković navodi da je poslije bombardovanja Murina postala zaboravljeno mjesto i da još nema zvaničnog odgovora zašto su u ovoj varoši gađani civilni objekti.

– Boli nas što na ovaj kraj niko ne okreće glavu, i što niko na pravi način nije sagledavao posledice koje je ostavilo NATO bombardovanje. Umjesto pomoći i napretka, imamo raseljavanje stanovništva i uništenu privredu. Osnovali smo NVO kako bi bar neko pomogao porodicama poginulih i stanovništvu Murine. Skupljali smo podatke i pokušali da saznamo ko je i zašto naručio bombardovanje Murine, ali u tome, nažalost, nijesmo uspjeli. Pomoć smo tražili i od Vlade Crne Gore, no niko od nadležnih nas nije udostojio čak ni negativnog odgovora. Poslije svega ostaje nam samo da gledamo kako sa Murinske česme, gdje su uklesani likovi i imena žrtava, teče voda vječitog neprebola – naglasio je Mirković.