U ambijentu rata svih protiv svih, Skupština i Vlada se pripremaju za raspravu o budžetu za narednu godinu i paketu zakona koji ga prate. Satjerani u ćošak, okruženi zidovima nametnutih netrpreljivosti, neistina i nemaštine, građani osluškuju glasove o svojoj sudbini. Sa sve manje nade da će biti drugačije. Bolje.

Prvo je predsjednik države najavio pad premijera i njegove vlade. „U ćošak, okreni se prema zidu i ćuti. Do smjene!” Onda se premijer pozabavio sudbinom predsjednika i njegovih najbližih saradnika: „Bio bi spuški zatvor dupliran da su nam omogućili da funkcionišemo kako treba”.

Opozicija je, ipak, povukla iz procedure zahtjev da se u Skupštini glasa o povjerenju Vladi. Nakon što je šef poslaničkog kluba DPS-a Danijel Živković obećao: „Tvrdim da će inicijativa imati potrebnu većinu”. Pozivajući se na autoritet partije koju predstavlja. „Ozbiljan smo subjekt i nemojte da sumnjate da, kada se uhvatimo određenog posla, da će on biti uspješan”.

To što je opozicija, čuje se, privremeno odustala od pokušaja da obori Vladu, nije uticalo na nastavak međusobnih sukoba predstavnika parlamentarne većine. Oni i dalje traže „izdajnike” u svojim redovima, razmjenjuju sve teže optužbe i razorno napadaju Vladu. Do mjere da se sve češće postavlja pitanje da li će opozicija dobiti drugu priliku da inicira njeno rušenje.

Svoj doprinos politici „obećanje ludom radovanje” dao je i premijer Zdravko Krivokapić. Nakon što se prenuo iz institucionalnog dremeža u koji je zapao početkom septembra, premijer je zapovijedio da prioritetna dionica mora biti otvorena do 15. januara. Makar u nekom, kako je rekao, „probnom, eksperimentalnom” režimu. Time su pala u vodu obećanja da će, za razliku od prethodnika koji su i po dva-tri puta otvarali isti objekat (poluzavršen, završen „naoko”, zvanično završen uz neophodnu dokumentaciju), ova vlada prvu dionicu autoputa pustiti u saobraćaj onda kada ona bude konačno gotova. Kad ono, preči su politički interesi od tehničkog prijema.

To je ambijent u kome se Skupština i Vlada pripremaju za raspravu o budžetu za narednu godinu i paketu zakona koji ga prate.  Trenutno se o vladinim prijedlozima izjašnjavaju skupštinski odbori. Daleko od fokusa javnosti, ta priča ne obećava svijetlu budućnost. Ni nama ni ministru finansija kome je, pokazuju najnovije ankete, od najave „Maršalaovog plana”, odnosno, programa „Evropa sad” popularnost porasla za 50 odsto (sa 30 na 45 odsto onih koji podržavaju njegove aktivnosti). Pa on spokojno zijeva po parlamentu. Ne figurativno nego izistinski.

Iz debate na Odboru za politički sistem shvatili smo da se Vlada ne pridržava dijela važećih zakona, pošto je parlamentu predložila njihovu izmjenu. Tako se može desiti da zaposleni u državnoj administarciji ne mogu primiti platu pošto Vlada, u zakonom propisanom roku, nije utvrdila vrijednost koeficijenta za narednu godinu. Makar ne na zakonit način.

Na Odboru za bezbjednost čuli smo da poslanici, baš kao ni budžetski korisnici, nijesu zadovoljni novcem koji je za narednu godinu namijenjen Ministarstvu unutrašnjih poslova, Ministarstvu odbrane i Agenciji za nacionalnu bezbjednost. I to nijesu mali iznosi.

Crnoj Gori fali 500 do 600 ljekara, saznali smo na Odboru za zdravstvo, rad i socijalno staranje. Čuli smo da će manjak biti još veći kad prođe korona i krene novi talas odlaska ljekara i medicinskog osoblja u inostranstvo. Pa u bolnicama, čiju izgradnju najavljuje Vlada, neće imati ko da radi. Onda kada budu završene. Pošto su, recimo, za gradnju nove bolnici u Podgorici ove godine namijenjena sredstva od 100.000 eura. „Za administraciju i pripremu projekta”.

Nadležni iz Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta zadovoljni su opredijeljenim sredstvima. Ignorišući računicu da će, zaživi li novi model obračuna zarada, nastavnici i školske higijeničarke imati skoro jednaku platu. Ostala je nepoznanica da li se u opredijeljenim sredstvima za rad tog ministarstva tokom naredne godine nalazi i novac koji će, gotovo izvjesno, na sudu izboriti smijenjeni direktori osnovnih i srednjih škola koji su pokošeni u talasu „zapošljavanja po dubini”. Ili će se i to namirivati iz budžetske rezerve.

Prave priče tek slijede. Primjedbe će nastaviti da se množe, iako će svaki govornik svoje izlaganje početi i završiti konstatacijom da se on „ni slučajno” ne protivi ideji da se, preko noći, povećaju zarade zaposlenima u Crnoj Gori. Ali…

Satjerani u ćošak, okruženi zidovima nametnutih netrpreljivosti, neistina i nemaštine, građani osluškuju glasove o svojoj sudbini. Sa sve manje nade da će biti drugačije. Bolje.

Zoran RADULOVIĆ