Čudesna priča o mostu na Đurđevića Tari dugom 365 metara. Po legendi, most je djelo Lazara Jaukovića, koji ga je i srušio, zbog čega je posle strijeljan

Kada dođe u ovo živopisno mjesto, na raskrsnicu puteva koji vode ka Mojkovcu, Žabljaku i Pljevljima, čovjek zastane ne vjerujući prizoru koji ugleda, doduše, nešto ranije.

Na pet lukova, preko 170 metara iznad plahe ljepotice Tare, „preskočen“ je kanjon „suze Evrope“. Jedan od dva najpoznatija u svijetu. A da bi se „skočilo“ sa obale na obalu trebalo je izgraditi most dug 365 metara. Ni danas taj građevinski poduhvat ne bio bio nimalo jednostavan, a kako je bilo u proljeće 1937. godine, kada je njegova izgradnja započela, znali su samo oni koji su u tom podvigu učestvovali.

Most između sela Budečevica i Trešnjica, zahvaljujući nizu događaja, odavno je ušao u legendu. Neki od njih su i dan-danas nepoznati, jer je priča o mostu išla od uva do uva, prenosila se s koljena na koljeno, pa je tako ime projektanta mosta i dalje gotovo nepoznato široj javnosti. Uprkos tome što je, osim u novinske tekstove, ušao i u literaturu, a stigao i na film.

Most je projektovao Mijat Trojanović, koji će kasnije postati profesor Univerziteta u Beogradu. Prilikom izgradnje podignuta je najviša drvena skela u svijetu! Sredinom novembra 1940. godine Mijat Trojanović, čiju su zamisao o „preskakanju“ Tare mnogi dočekali sa skepsom, imao je razloga za ponos. Most na Đurđevića Tari bio je završen. Gizdavi ljepotan u pet lukova, od kojih najveći ima raspon od 116 metara, natkrilio je kanjon u dužini od 365 metara.

Međutim, most nije nikada svečano otvoren. Usledio je rat, okupacija… Tačno 17. aprila 1941. prvi tenkovi okupatora prešli su preko mosta. Ubrzo se arhitekta Trojanović našao u logoru.

U maju 1942. godine Italijani i četnici su iz Pljevalja prodirali ka Durmitoru, području koje su kontrolisali partizani. Uvidjevši da su u teškoj situaciji, Tito je, kako se priča, posegao za svojom omiljenom varijantom – donio odluku da se most sruši. Doduše, tako da bi se kasnije mogao popraviti i koristiti. Moša Pijade, koji je tada boravio na području Žabljaka i komandovao partizanskim jedinicima, povjerio je taj zadatak inženjeru Lazaru Jaukoviću. On je u zoru 6. maja porušio najmanji luk na mostu. Onaj na lijevoj obali kanjona Tare. Posle nepuna tri mjeseca inženjer Jauković je dospio u ruke četnika. Na Ilindan oni su ga doveli do samog mosta i strijeljali. Skoro na istom mjestu gdje su Turci davno pogubili Joksima Jaukovića, Lazarevog j, koji je u Pošćenju, u blizini Šavnika, pokušao da likvidira zloglasnog Smail agu Čengića, u čemu nije uspio.

Poslije rušenja mosta i streljanja Lazara Jaukovića, kroz narod je krenula priča o njemu kao projektantu mosta, koji je svoje „čedo“ morao da „ubije“. Priča je stigla i do Mijata Trojanovića, koji se već nalazio u logoru. Međutim, pričaju, profesor Trojanović, iz pijeteta prema inženjeru Jaukoviću, nikada nije to demantovao.

Godinu dana poslije oslobođenja, most je popravljen. Pored njega je postavljen spomenik hrabrom Lazaru Jaukoviću, koji je glavom platio rušenje mosta, koji je postao prava turistička atrakcija i meta teleobjektiva, zahvaljujući kojima „putuje“ širom svijeta noseći sa sobom i legendu o „tvorcu koji je bio prisiljen da sruši svoje najlepše djelo“.

LEGENDA

PRIČA o mostu je vremenom prerasla u legendu, zabilježena je i na filmu… Danski pisac Don Deland ovu legendu uzeo je za temu svog romana „Zemlja iza božjih leđa“. U njemu je Lazar Jauković dobio ime Vuk Crnojević.