Ni dvadeset godina koliko je prošlo od misteriozne smrti vojnika Suada Imamovića iz Bijelog Polja ni vojno ni civilno tužilaštvo nisu dali odgovor ko je počinio taj zločin. Vojnik tadašnje Vojske Jugoslavije ubijen je u septembru 2000. godine na straži u kasarni u Golubovcima od strane još uvijek nepoznatog lica.

Njegova porodica je ispričala za „Dan“ da se predmet nalazio u vojnom tužilaštvu punih pet godina i da za to vrijeme nijesu imali uvid u spise predmeta, a da se od 2005. godine do danas u civilnom tužilaštvu u kontinuitetu nastavlja opstrukcija i nepostupanje sve do zastare predmeta.

– Onaj ko je službeno i odgovorno postupao bio je istražni sudija Vojnog suda u Podgorici Milivoje Katnić, koji je sačinio zapisnik i naložio istražne radnje – tvrdi advokat oštećene porodice Obrad Pavićević.

Kako je dodao, u februaru 2005. godine slučaj je zadužilo Osnovno državno tužilaštvo u Podgorici, sa izmišljenom pravnom kvalifikacijom navođenje na samoubistvo od N.N. lica, koju su prihvatili ODT i istražni sudija Osnovnog suda u Podgorici.

Kako ističu članovi njegove porodice, ubijeni mladić bio je omiljen, savjestan i častan vojnik, koji je za tri mjeseca dva puta nagrađivan od starješina i nikada ni sa kim nije bio sukobu. Ubijen je na noćnoj straži 24.9. 2000 godine. Kada je oko sedam ujutru došla smjena straže, Suad je zatečem mrtav sa prostrelnom ranom na grudima. Po naredbi istražnog sudije majora Milivoja Katnića, uzete su izjave od dvojice vojnika koja su sa njim bila na straži.

– Oni su kazali da su oko 5.45 čuli pucanj i odmah o tome obavijestili komandira straže, koji im je kazao da će to provjeriti, a nije provjerio. Suad je preminuo od iskrvavljenja, koje se lako moglo zaustaviti da mu je ukazana hitna pomoć – tvrde članovi porodice ubijenog vojnika.

Komandir straže u svojoj izjavi nije pomenuo da su ga vojnici Igor Đurđević i Miroslav Pegonis obavijestili o pucnju.

Kako porodica ubijenog mladića za sve ove godine nije ni o čemu obavještavana, obraćali su se Ministarstvu odbrane i Ministarstvu pravde, a oni su ih, kako tvrde, usmjeravali na Vojni arhiv u Beogradu.

U maju 2013. godine, Suzana Milić je preko VDT-a službeno komunicirala sa Vojnim arhivom, odakle su joj odgovorili da su spisi o pogibiji vojnika Imamovića dostavljeni ODT-u u Podgorici. Ona im je potom dala precizna uputstva da se provjere svi upisnici i arhiva ODT-a, pa su spisi „pronađeni“. Punomoćnik oštećene porodice je u januaru 2015. dobio kopije samo dijela spisa, tako da porodica nije znala pravo i potpuno stanje u spisima. Ispostavilo se da ODT u Podgorici nije ništa preduzimalo, a 2017. je donijelo rješenje o odbacivanju krivične prijave zbog zastarjelosti za krivično djelo navođenje na samoubistvo od strane N.N. učinioca, a to rješenje nije dostavilo porodici Imamović. Tek u avgustu 2018 godine porodica je preko parničnog suda dobila kopije kompletnih krivičnih spisa i, kako ističu, imalo se šta vidjeti.

(Dan)