Ostala je priča, uspomena na Biseru Hadžiosmanović, hrabru i časnu ženu sedlara Ismeta, koja je to dokazala i u onim, za Pljevlja najmučnijim danima, s početka decembra 1941. godine kada su ustanici herojski jurišali na utvrđenu italijansku diviziju u ovom gradu, u najvećoj i najtragičnijoj bici u toj prvoj ustaničkoj godini.

Već sjutradan pošto su odoljeli jurišu ustanika, Italijani su krenuli u odmazdu, a na nišanu su se našle porodice partizanskih boraca i aktivista, onih koji su im neskriveno pomagali. Pored ostalih, i porodica Josifa Malovića, o čijem se junaštvu kad je pri jurišu na Pljevlja pobio cijelu italijansku posadu u električnoj centrali već sjutradan pričalo.

Italijani su odmah spalili kuću Malovića u centru grada i njegove roditelje otjerali u internaciju, a njegovog dvogodišnjeg sina Zorana sakrila je prva komšinica Dragica Šećerović, koja je imala uticaj na komandanta italijanske divizije, generala Espozita.

Sjeća se tih dana Radomir Matović:

– Do moje majke Savke iz partizanskog štaba istog dana doprla je poruka da se Zoran Josifov po svaku cijenu mora izbaviti iz varoši jer postoji opasnost da ga Italijani zarobe i potom ucjenjuju Josifa da se preda. Ja ne znam da li je to lično dogovarala moja majka, ili ko drugi, tek taj zadatak je povjeren Biseri Hadžiosmanović, za koju se očito znalo da je sigurna i povjerljiva osoba. Kako je i ona, kao i sve muslimanke u Pljevljima u to doba, nosila feredžu i kretala se po varoši pokrivenog lica, i kako ih Italijani nijesu dirali i legitimisali, ona je u po bijela dana otišla do Šećerovića u centru varoši, uzela malog Zorana, sakrila ga ispod svog dugačkog zara i neopaženo donijela do nas u Ševare. Uveče, u gluvo doba noći, drugog na treći decembar 1941., moja majka ga je iznijela iz grada i po karamluku odnijela u pet kilometara udaljene Vidre ispod Gosteča i tu ga predala Zlatani, rodom od Vukotića, blisku rođaku italijanske kraljice Jelene Savojske, ćerke crnogorskog kralja Nikole – veli Radomir Matović.

Iza Bisere i Ismeta ostala su dva sina, Mujo i Ismet. Oni su pričali Emiri, Mujovoj supruzi koja sada živi u Mostaru, da im je majka Bisera umrla nedugo pošto im je stradao otac Ismet.

– Stigle je posljedice i slomile ratne muke i bolesti, nevolje, glad i nemaštine, pa joj đeca ostala siročad i bez oca i bez majke da se potucaju od nemila do nedraga i snalaze kako znaju, mogu i umiju – priča Emina.

– Đever Hasan je ubrzo stupio u pionirsku partizansku četu i tu ostao sve do završetka rata. Po kazivanju Emire Hadžiosmanović, ubrzo pošto se rat završio, Ismetov i Mujov ujak Aljko Alijagić je krenuo u potragu za sestrićima, odlučan da ih ne prepusti na milost i nemilost sudbine i ulice. Našao ih, doveo u svoj skromni dom, koji je svio u Mojkovcu, i sa suprugom Milicom uspio da im nadomesti roditeljsku ljubav i pažnju i da ih, ipak, izvede i isporavi na tvrdu i sigurnu životnu stazu.

Usvojio ga Slovenac

Mujo je tokom rata obijao pragove prihvatilišta za beskućnike i domova za ratnu siročad. Neko vrijeme je proveo i u Sarajevu, u nekom tamošnjem sabirnom centru gdje ga je onda usvojio neki Slovenac. Prezivao se Volf, i bio je rodom sa Bleda.

Budo Simonović