Legendarni glumac Vlastimir Đuza Stojiljković preminuo je prije četiri godine, ostavivši iza sebe bogatu biografiju, mnoštvo čuvenih uloga, ali i tešku životnu priču.

Tokom svoje bogate karijere Đuza je igrao u više od 140 filmova i serija, a o detaljima iz privatnog života rijetko je govorio. Sa jednom našom poznatom glumicom osnovao je Omladinsko pozorište, a ona je takođe imala veoma tešku sudbinu.

Još sa 12 godina Đuza ostaje sam sa majkom, jer mu Njemci odvode oca u zarobljeništvo. On sa majkom učiteljicom ostaje u rodnom Ražnju gdje se bori za opsatanak. Njih dvoje sami, bez ičije pomoći, žive u trošnoj kući blizu škole, gdje mu je majka predavala.

“Jedini domaćin u kući, i čuvar naš, i hranilac – majka. Stroga. Učiteljica. Stan nam je bio u jednom dijelu škole, tako da smo bili na udaru svima koji dođu. Pozove jednom majku njemački komandant. Mi premrili. Mislimo ko zna šta će da bude. A ono ništa. Njemac bas učtiv. Kaže da bi htio mami da ukaže dužno potovanje, jer je i on bio učitelj”, rekao je jednom prilikom Đuza.

Sa svega 16 godina odlazi na Ujedinjenje saveza antifašističke omladine Srbije, potpuno bos. Od Niša do Beograda išao je golih nogu.

“I dalje sam bio bos. I tako danima. Preko planine Radan za Lebane, pa odatle za Leskovac. U međuvremenu smo svi postali bosi. Tabani su mi puni trnja. Nekako sam se i na to privikao. I nije bilo strašno u toku dana dok smo išli. Valjda zagrijan, pa nisam ni osjećao bol. Ali, ujutru, kada se probudim, kad se tabani ohlade, nisam mogao ni da stanem na noge. Jedva sam se uzdržavao da ne jauknem kada su me drugovi uspravljali i primoravali da stanem”, prisjećao se Đuza u jednom trenutku.

Ono što ga je posebno boljelo jeste činjenica da nije imao djece, a smatrao je da ona samo prave probleme.

“Kada sam sebe upitam šta mi znači Beograd, dođem do toga da je odgovor – ništa. Kada ne radim, prošetam malo, popijem negdje kafu. Nemam djece. Ona mogu da naprave velike probleme, ali ipak daju i povoda da možeš da brineš. Produžetak vrste, šta ja znam. Mislim da je najteže, bar meni, biti sam. To je užas jedan. Kada mi je umrla žena Olgica Stanisavljević, preselio sam se u stan preko puta našeg, jer u njega više nisam mogao da uđem. Prva tri mjeseca poslije njene smrti proveo sam kod oca i majke u Kruševcu. Olgica i ja bili smo zajedno još iz gimnazije. Ne postoji prva, druga ili treća ljubav, postoji jedna koja se pretvara u veliko prijateljstvo. Inače, ako toga nema, to i nije bila ljubav”, govorio je Đuza.

Koliko je obožavao suprugu govori činjenica da se sa njom skoro nikada nije posvađao i da su mnogi njihov brak uvijek karakterisali kao savršenostvo, bez mane. Ali, u drugi brak je ušao zbog administracije, iako nikada to nije želio.

“Nije nimalo lako biti žena Đuze Stojiljkovića. Sa njim je izuzetno teško živjeti jer je stalno namrgođen, veliko je čantralo i naše rasprave su beskonačne. Dešava se da se posvađamo čim ustanemo i da se razvodimo svakog dana. Ali, mislim da naš brak funkcioniše sve ove godine zato što je Đuza jedini muškarac u mom životu kome kod mene ništa nije bilo čudno, a i ja sam beskrajno tolerantna”, pričala je njegova druga supruga.

“Đuza, ja i naš papagaj Paja smo jedna porodica. Gluma je Đuzina najveća ljubav, a ja sam to znala, tako da nemam prava da se žalim. Često mu kažem da je zaljubljen u sebe, a da mene nema ko da voli. Umije on da mi priredi i neki romantičan gest, ali to radi tako kao da se stidi. Ne govori mnogo, već svoja osjećanja iskazuje nekim sitnicama, ali to je i malo i rijetko. Za mene je on veliki glumac za koga se vrijedi žrtvovati i znam da mi je zahvalan na tome. Želim samo da budemo zdravi i da on radi do posljednjeg daha jer je za njega nerad smrt”, rekla je svojevremeno Đuzina druga supruga.