„Što je važan kućni prag?
Od njega ti ide trag
kroz vrijeme i kroz svijet.
On je klica, a ti cvijet.“

Koračam novim Pljevljima u potrazi za starim kućama. Ove moderne, našminkane, dotjerane i u balske haljine obučene, širom mi otvaraju raskošna vrata i zovu unutra. Ulazim, tek da ne odbijem gostoprimstvo, ali kao da osjećam da u tim zidovima ne mogu naći dušu, a bogme, ni moju priču. Pregoleme su one za nju, premala ona za njih. Rastajemo se skrivajući obostrano razočarenje i uz par kurtoaznih pohvala na račun njihove mladosti i ljepote, nastavljam svoju potragu.

Kuće, za koje naivno mislimo da su naše ili i u našem vlasništvu, žive su duše. Nisu ničiji posjedi. Rađaju se, opstaju, nestaju, a potom sa svojim neimarima vaskrsavaju ili zauvijek umiru. Zato me, dobri čovječe, poštedi priče o vlasništvu i vlasnicima, a naročito o cijeni nečega što smatraš objektom. Niti sam ja kupac, niti je kuća objekat. Nisam trgovac kućama, ni ljudskim dušama.

Ja danas, tek neobavezno, koračam sivim pljevaljskim ulicama ne tražeći ni čovjeka u kući, a kamoli kuću u čovjeku. Ja tražim onu koja je dovoljno vrijedna da uđe u moju priču, ali priču će pričati njeni temelji. Ne ti ili ja.
Šta te je natjeralo da zastaneš u dvorištu obraslom cvijećem? Ova kućica uronula u šarenu baštu, stazice duž kojih se šire proljećni mirisi ili kamen iz koga je cvijet nikao? Osjećam da si pažljiv posmatrač, jer si jedan od rijetkih (a mnoge su oči na ovom mjestu zastale) čiji se pogled najduže zadržao na meni, kamenu temeljcu jedne predratne gradske kuće u nekada čuvenom Grujičića sokaku.

Tebe, vidim, ne zanima cvjetna kućica iz bajke udaljena tek desetak metara od nas. Znam to po pogledu koji traži ono što ljudskom oku često izmiče, a nalazi se u spoju čovjeka, kamena i cvijeta. Zato ću tebi prvom ispričati svoju priču. Prvenac sam dvoje mladenaca, Dika i Magde, koji me nisu gradili parama, već vjerom i ljubavlju. Da bi ljubav, na način na koji se samo zlato ispituje, provjerili i ispitali, morali su baš ovdje, na mjestu koje tako znatiželjno posmatraš, da ugrade svoju žrtvu. I morali su to da učine sa mnogo radosti, zadovoljstva i zahvalnosti, jer to je onaj najvreliji dio plamena kojim se ispituje da li je zlato zaista zlato ili tek dobra imitacija. Gorjeli su i sami u tom plamenu tragajući za svojim Stojom i Ostojom, koji bi me nevinošću učvrstili i potvrdili da će temelj jednom izrasti u dom.

Tako su nepostojeće pare nekako stizle i slivale se u mene. Poslije, kada se temelji učvrste, sve krene lakše. Miješali su sopstveni znoj sa znojem vrijednih pljevaljskih neimara uvijek se sjećajući zavjeta koji je u ovom kraju dugo opstao – neimar mora biti dobro nagrađen. Ručak, bogat u svom neimanju, čuvao se da svakog radnika dobro nahrani, a oni su i svoj nepojedeni ručak izlivali u mene i time me dobro ojačali. Kao da su slutili da će mi u godinama koje dolaze trebati mnogo jačine i snage.

Tako je nikla kuća koju danas ne vidiš, ali osjećaš. Zašto bi se inače tvoj pogled zaustavio baš na ovom mjestu? Došla je na svijet kad i njihova djeca: Milan, Sreto, Vaso, Sofija i Olga. A od tog trena, došlo je i sve ostalo. Trgovački zanat, cijenjen u tom vremenu, počeo je davati obilate plodove. Otvorili su prvo jednu, a zatim drugu, treću radnju… Stizali su do Beča u svojim poslovima, kupovali bez mnogo znoja brojna imanja, kuće ili jednostavno davali novac za izgradnju nove radnje.

Okreni se i pogledaj oko sebe. Sve što se u tvom pogledu zaustavilo, bilo je tih godina ili manastirsko ili njihovo, tj. njihovih sinova. Nevidljiva kuća koju danas zamišljen posmatraš, izgledala je najskromnije od svega što su imali. Pa opet, nisu htjeli izaći iz nje. Činilo im se da su tu ono što zaista jesu, da je sve ostalo dolazilo odnekud drugo, kao da nije ni bilo njihovo. I nije. Sve je poslije rata, u vremenu nacionalizacije imovine, pripalo za sitne pare nekome drugom.
O ratu ti neću pričati. To su drugi davno ispričali, vještije i bolje.

Ali, na 1941. godini moram zastati. Počelo je neočekivano bombardovanje Pljevalja. Crne ptice su dva puta obletjele grad prije nego što se jedna od njih obrušila na mene i sve njihove kuće oko mene. Mislili su da sam umro. Kao da bilo šta, vjerom posijano i ljubavlju učvršćeno, može umrijeti! Nije strašno ostati bez krova; bitno je ne ostati bez temelja. Znao je to Vojko, jer je odlučio da me sačuva, da me ne mijenja i ne prekraja. Plašio se da bi tako povrijedio onog Stoju i Ostoju koji su me, evo, do danas sačuvali.

Zato su se preselili u pomoćni objekat na čijem mjestu je nikla ova kućica iz bajke, koju zadivljeni prolaznici znatiželjno posmataju. Ja sam, zajedno sa mojom vrijednom Mirom, Vojkovom i Slavkinom kćerkom, čuvar te kućice. Mira je čuvar praga, ja temelj koji se ne dira. Ja sam temelj svih novih temelja. Drugi vide cvijet. Ti vidiš kamen iz koga je nikao. Oni gledaju kućni dekor, ti vidiš kućni prag. Ti ne pitaš Miru, kao što su drugi činili, koliko koštam i jesam li na prodaju. Ti znaš da se temelji ne prodaju nikad, pa ni onda kada nas putevi na hiljadu strana odvedu.

Našao sam priču za kojom sam tragao po nekadašnjim avlijama i pljevaljskim sokacima. Ispričao mi je kamen temeljac jednog proljećnjeg popodneva na pragu nove kuće u kojoj živi Mira Grujičić, čuvar imena, praga i temelja. Dok je ona, u duhu svojih predaka, postavljala bogatu trpezu i specijalitete čuvenih pljevaljskih domaćica, sa nama su za stolom sjedjeli svi: Diko, Magda, Milan, Zorka, Sreto, Vaso, Sofija, Olga, Vlajko, Dimitrije, Vojko, Slavka… Zagrljeni i besmrtnošću ujedinjeni grlimo se i sa našom Ljiljom, koja je svoja Pljevlja i ove temelje u svoj Beograd utkala. Svi oni, na kućnom pragu vaskrsli, dali su dušu priči koja je odavno u proniklom cvijetu živjela.

Prof. Snežana Grujičić