piše: Enis Burdžović

Vještačka inteligencija i lažna dobrota

Razmišljam: Onoga dana kad vještačka inteligencija u ozbiljnoj mjeri postane realnost, plašim se da će imati problem da kod ljudi razlikuje stvarni i vještački karakter ljudi. Potreba da se sve svima pokaže dovela je mnoge karakterne vrijednosti pred test. Kako pokazati da ste plemeniti, ako to nije postalo hit na društvenim mrežama? Kako da se zna da ste darežljivi ako to niste slikali? Na žalost, mnoge plemenite osobine su takve samo u javnosti. Gase se sa zadnjim reflektorom pažnje javnosti.

Da razjasnimo: Ova borba između javne i intimne karakterne plemenitosti starija je od društvenih mreža. To je borba svakog pojedinca, te su joj zato tradicionalni islamski učenjaci i mislioci dali naziv džihadu-nefs, borba sa egom. Naširoko su razjašnjavali da se radi o borbi protiv svih oblika karakterne neoriginalnosti i nedosljednosti, a najbolje se očitovala razlikom postupaka u javnom naspram onih iz privatnog života. Da li razlika javno/tajno ima? Ako se ne lažemo, razlike postoje! Da li je to loš znak? Ne! Nije, dok se boj bije.

Međutim, nije sve tako crno. Ipak je veliki broj ljudi koji vijek provode baveći se plemenitim poslovima, čineći divna djela, uz to apsolutno ne mareći da li javnost zna za njihovu plemenitost i karakterne kvalitete.

Vjerujem da će problem vještačkoj inteligenciji sa početka teksta i dalje ostati, jer jedna skromna ali stvarna vrlina veća je od čitavog kataloga vještačkih, kojima rok i kvalitet trajanja određuje puka popularnost.

E sad, nije za osudu što dobri ljudi ponekad požele da ih pohvale, da ih neko primijeti, da im uzvrati dobro dobrim. To je sasvim prirodno. Ono što zabrinjava je masovna eksploatacija dobrih manira u loše svrhe. Dobrota se glumata na sve strane, tako da skromni dobričine u svojoj originalnoj dobroti ne dobijaju ni mrvice pažnje. U nesrećnom „teatru vrlina“, magovi tabloida i upravitelji kojekakvih fabrika laži i podmetačina kunu se u novinarsku etiku, robovi eura i dolara kunu se u srećnu dovoljnost „soli i pogače“, javne ličnosti kunu se u ljubav naroda dok ih armije poludivljih tjelohranitelja štite od tog u njih zaljubljenog naroda. Bilo bi nadasve smiješno sve ovo, da naivnost normalnog svijeta nije tako ozbiljna. Ta nedužna naivnost prijeti da povjeruje svim tim predstavama koje se svakodnevno igraju u „teatru vrlina“, a onda više ne samo da buduće inteligentni softveri neće poznati stvarnu dobrotu od lažne, već će i nama samima to biti sve teže.

Istina se nikada nije služila zavrzlamama. Ona je brutalno direktna, jednostavna, besplatna i svedostupna.  Dobrom jednostavnom čovjeku ne trebaju studije, statistika, programi razlikovanja stvarne dobrote od predstave. Dobar čovjek će jednostavno,  pogledati nekoliko postupaka čovjeka (bez rovarenja po njegovoj intimi), nakon što se ugase svjetla javnosti. Kakav je u trenutku nepažnje javnosti, to će dati odgovor na pitanje: da li je stvarno dobar, ili igra ulogu.

Arapski pjesnik je davno napravio divno deskriptivno poređenje između stvarno dobrog čovjeka i čovjeka kome je dobrota samo jedna uloga koju glumi na putu do cilja.

Rekao je da je stvarno dobar čovjek poput zvijezde. I kad je njegov odraz u vodi pod vašim nogama, i dalje je visoko nedodirljiv u svom sjaju. Lažno dobar čovjek je poput dima, koliko god visoko i brzo da se vine u nebeske visine, i dalje je beznačajan i svaki vjetrić će ga razvijati u ništavilo.

Nekakve matematičke podudarnosti ima u tome. Dobar čovjek se pozna u lošim vremenima. Lošeg čovjeka odaju dobra vremena, prestane igrati ulogu dobrog kad postigne ciljani nivo ličnog blagostanja. 

Možda se, u toliko glume oko nas da pomisliti da je onima što glume dobričine zapravo dobro. I ako i sami znaju da nisu dobri, dobro im ide. „Neće grom u koprive“, rekao bi dobrodušni narod. Hoće, kad koprive počnu da glume borove.

Ne treba se sjekirati. Stvarnoj dobroti ne treba marketing igrača u teatru vrlina. Njoj samo treba malo vremena. A svima nama treba to malo vremena.