Simboli spajanja i zbližavanja, ljubavi i prijateljstva, premošćavanja prepreka, i najopravdanije građevine ljudskom rukom stvorene, jesu mostovi. Mostova ima raznih, od onih prostih drvenih balvana koji premošćuju potočiće, preko visećih žičanih mostova koji kao da viore i lelujaju u vazduhu prilikom prelaska preko njih, pa do onih čvrstih, kamenih, armiranih, sa lukovima ili prosto pravih prenapregnutih, ali svaki sa jednom istom svrhom i osnovnom funkcijom, premošćavanje.

Ima i onih mostova koji odišu i drugim vrijednostima, koji skladno žive sa ambijentom u kome su došli kao gosti, ne remeteći sklad i reljefnu igru prirode kao domaćina, koji kao magnet privlače oko posmatrača, često pretočeni na slikarsko platno ili fotografiju za uspomenu, inspirišu pjesnike i pisce koji stihovima razgaljuju najfinija osjećanja, a pritom su i sami puni života, jer u svojim lukovima – njedrima kriju domove lastama i drugim milozvučnim pticama, jer svojom inponzantnošću su stjecište ljudskih dešavanja, turističkih aktivnosti i privrede. Upravo sam opisao most na Tari u mjestu Đurđevića Tara, koji predstavlja posle manastira Ostrog najposjećeniju turističku tačku u Crnoj Gori. Da je samo most, fizička građevina koja služi za spajanje dvije obale, most na Tari bi bio samo prolazna tačka, jedna u nizu prolaznih saobraćajnih građevina na putu od tačke A do tačke B.

Zašto je most na Tari više od obične građevine!? Da bi bolje spoznali ovo arhitektonsko zdanje, prvo treba da se upoznamo sa njegovim tvorcima, istorijatom, potrebom za njegovom gradnjom, šta je on značio kroz istoriju, a šta znači sada, i šta može da bude u budućnosti…

Most na Tari je građen od 1937. do 1940. godine, sa željom da se povežu pasivni krajevi durmitorskog regiona sa ostatkom u Kraljevini Jugoslaviji. Težak zadatak je bio da se „preskoči“ 365 metara sa obale na obalu, u tom periodu, ali i dan danas ovaj poduhvat ne bi bio nimalo lak sa svom raspoloživom mehanizacijom i novim građevinskim materijalima i pomagalima. Most je projektovao arhitekta Mijat Trojanović, koji je uspio da premosti Taru sa pet velelepnih lukova, od kojih je najveći onaj iznad same rijeke Tare sa rasponom od 116 metara. Sama zamisao je djelovala bajkovito, jer trebalo je san arhitekte pretočiti u javu. Međutim, napravljena je drvena skela najveća ikada napravljena u svijetu tada, kao i dan danas. Za izradu drvene skele su angažovani bili ljudi iz ovoga kraja. Skela je bila visoka 144 m, a raspona 116 m. Drveni dijelovi velike i male skele, ručno su tesani od smrča, koje su sječene u šumi koja je bila udaljena od gradilišta oko 25 kilometara. Mladići iz okolnih sela, u kožnim opancima, bez vezivanja pojasa, viseći nad ambisom, uz sve opasnosti od odrona i naleta vjetrova, veliku skelu montirali su za samo šest mjeseci. Za konstrukciju skele je utrošeno 650 kubnih metara drvene građe. Most nikada nije svečano otvoren, jer ga je nakon završetka zadesio rat, okupacija i tačno 17. aprila 1941. godine prvi tenkovi okupatora su prošli preko ovog velelepnog mosta. Nije mnogo vremena prošlo od potrebe za izgradnjom ovog mosta i potrebe za njegovim rušenjem. Partizani su odlučili da spiječe okupatora tako što će srušiti dio mosta i spriječiti njihov dalji prodor. Zadatak je povjeren inžinjeru Lazaru Jaukoviću, koji je izabrao da poruši najmanji luk na mostu, što je bilo dovoljno da se okupator spriječi a da pritom mnogo ne ošteti samu konstrukciju mosta, zbog čega je platio svojom glavom od strane okupatora, strijeljajući ga na samom mostu na Ilindan, 02. avgusta 1942. godine. Godinu dana poslije oslobođenja most je popravljen. Pored njega je postavljen spomenik hrabrom Lazaru Jaukoviću, koji je glavom platio rušenje mosta. Ova priča o rušenju mosta u vihoru II svjetskog rata je pretočena i na domaćem filmu “Most”.

Kasnije ovaj most postaje popularan, kako zbog same njegove izgradnje svjetskih razmjera, tako i zbog priča i podviga iz II svjetskog rata koji su se dešavali oko ovog mosta, koji je u datom momentu imao ulogu i da spaja i da razdvaja. Sedamdesetih godina prošlog vijeka, proslavljeni američki glumac Harison Ford sa glumačkom ekipom, snimao je kadrove ratnog filma “Sila sa Navarona” u Đurđevića Tari, sa motivima mosta na Tari.

Most na Tari kada je sagrađen držao je dva svjetska rekorda, od kojih jedan drži i danas. Njegov prvi (najveći), od ukupno pet betonskih lukova ima raspon od 116 metara a takvo nešto do tada nigdje u svijetu i nikada nije izvedeno. Drugi svjetski rekord vezan za ovaj most koji ni danas nije nadmašen (a zbog uznapredovale graditeljske tehnologije nikada neće ni biti) je izgradnja najveće drvene skele za potrebe izgradnje mosta, čija izgradnja je koštala čak 40% ukupne cijene izgradnje mosta.

Osim ova dva svjetska rekorda, most na Tari dugo je važio za najveći drumski most od armiranog betona u Evropi a svakako i za jedan od nekoliko najvećih i među 20 najlepših mostova u svijetu, prema izboru portala Bright side.

Most se nalazi tačno 172 metra iznad rijeke Tare, koju skladno premošćuje, ne remeteći njen tok, huk i sagledivost. Naprotiv, sa ovoga mosta rijeka Tara i njena bistrina su najsagledljiviji, toliko da se sa te udaljenosti vidi skoro svaki kamen na dnu Tare.

Danas, most na Tari, predstavlja značajni turistički reper, po kome je Crna Gora prepoznatljiva. Uz sami most i Taru ima niz atraktivnih i adrenalinskih aktivnosti, počev od splavarenja i sportskog ribolova na rijeci Tari, do Bandži džampinga i Zip lajninga (uz pomoć kojeg možete da preletite kanjon rijeke Tare, paralelno sa mostom, i da na najbolji način sagledate šta ljudska ruka može da napravi i da premosti nepremostivo). Uz sami most postoji i više rafting kampova, ugostiteljskih objekata i suvenirnica, a most često bude skoro blokiran za saobraćaj automobilima zbog gužve od turista iz čitavog svijeta. Na mostu na Tari možete čuti sve svjetske jezike, i to je najbolji pokazatelj da mostovi spajaju ljude, pa zbog toga se i svake godine na mostu održava manifestacija pod nazivom „Mostovi spajaju ljude“, a i kako bi se drugačije zvala, bar kada je u pitanju ovaj most.

S obzirom da je most star oko 70 godina, i da je za svoje postojanje imao samo jednu nepotpunu rekonstrukciju, od prošle godine se pokrenula priča o njegovoj detaljnijoj rekonstrukciji, uz pomoć Republike Kine. U sklopu detaljne rekonstrukcije svakako bi trebalo razmišljati i o osvjetljenju ovog tarskog gorostasa, koji je već na osnovu svoje popularnosti zaslužio da bude vidljiv i noću, kada se sva dešavanja oko mosta gase. Noću bi samo on dolazio do izražaja, kao neka vrsta magije u noći, koja bi, siguran sam, obišla čitav svijet, te bi pojedini turisti i fotografi dolazili u obilazak u noćnim terminima. Za bolji doživljaj kako bi most na Tari izgledao u noćnom terminu pod osvjetljenjem, pogledajte animaciju.

I na kraju, most na Tari treba da bude i kulturno-istorijski spomenik ili arhitektonski objekat od posebnog značaja za Crnu Goru. Nemamo ovakvih mnogo „čuda“ ni u svijetu, a kamoli mi u našoj maloj Crnoj Gori. Od ovoga mosta može mnogo i da se nauči. Ne spaja on samo nas, no čitav svijet. Most na Tari je svjetski, a naš!

Autor: Vaso Knežević