Na licu planete sve linije su jasno ocrtane. Imena su dolazila kao volja ljudi, odraz njihovih stanja. Ime rijeke Tare prvo će nas asocirati na čistinu i bistrinu, na sanjare i avanturiste, na tanku traku plavog neba daleko nad strmim liticama kanjona, na divni vitki most sa pet čipkastih lukova, na epove i legende, na vojvodu Momčila i hercega Stjepana.

Dok sjedim na kamenu, tik uz samu vodu, nameće mi se misao da putovanje znači život, a Tarom splavariti i neponovljiv doživljaj.  Rijeka je vjerovatno dobila ime po Keltsko – Ilirskom plemenu „Autarijati“, koje je živjelo pored nje i za sobom ostavilo mnoge tragove, koje narod, i dan danas zove „grčka groblja“. Dok su se vjekovi smjenjivali, mnogi su nestajali i nastajali u njenim kanjonima i visovima, no ona jednako grli prostor i vrijeme, noću sanjareći sa mjesecom, a danju se igrajući skrivalice sa suncem, svojom osobenom i neponovljivom ljepotom nestajući u dubokom kanjonu.

Vriska veselih turista prekide moje pitajuće misli o nekada i sada, o nastanku i nestanku, o vremenu u kojem trajemo, o putu u vječnost… Ispred mojih očiju odjednom bljesnu neodoljiva ljepota vode, koja je jednako tirkizna, bilo na koji način da joj se približavamo, tradicionalnim drvenim splavom napravljenim od balvana sa jedinstveniom taranskim veslom – dumenom, ili gumenim čamcem – takozvani rafting. Razlika je jedino u brzini disanja; jer promjena pejzaža je neminovna na svakih nekoliko minuta.

Nekada davno desila se čudesna ljepota spremna da sve svoje izvore, boje, vrela, bukove, brzake, slapove i luke podari za ljubavni san Bojane, Trojane i Radovana, čija tragična besmrtnost dade smisao davnašnjoj legendi, pa se stoga i jedno od najmirnijih i najtajanstvenijih luka i zove imenom Radovana – Radovan luka. Sada je novo doba učinilo da mnogi drugi ljudi u turističkim grupama ili pojedinačno dolaze zbog jednog, ili više razloga da splavare Tarom. Potonjih godina se naglo razvija rafting. U kategorizaciji rijeka po stepenu opasnosti za rafting, Tara spada u najopasnije, a time i najatraktivnije rijeke svijeta, odmah iza Kolorada. Zato je to velik izazov za one koji hoće u jednom mahu i dosta ljepote i dosta adrenalina…

Početak splavarenja je od mjesta zvanog Splavište ili „drugi logor“ i traje jedan ili tri dana. Gumenim čamcima upravljaju vješti splavari, uglavnom mještani koji dobro poznaju sve njene ćudi i slasti, ali i spremnost da iznova otkrivaju neke od njenih tajni, jer Tara jeste njihova i oni jesu njeni, ali oba dijela te cjeline zadržavaju ogromno pravo na poštovanje. Svaki će vam mještanin i splavar kod velikog mosta gdje se i nalazi najveće naselje u kanjonu – Đurđevića Tara, kad ga pitate odakle je jednostavno i spontano odgovoriti – „iz Tare“, jer Tara je za njih, od kada znaju za sebe: život, ljepota, nedostižnost, smisao, muka, ljubav, ime, bitisanje…

U drečavo narandžastim prslucima i sa veslima, upravljajući čamcem mjerimo visine i doživljavamo poznanstvo hiljadu boja. Prolazimo pored najvećeg izvora u Evropi -rijeke Ljutice, koja cijela izvire iz živog kamena takvom silinom da stotinjak metara niže svojim bijelim zapjenušanim mlazom presijeca cio tok Tare. Potom prolazimo ispod velelepnog mosta, čiji se najveći luk elegantno propinje sa obale na obalu 156 metara iznad nas.

Na dva sata plovidbe, stotinjak metara od rijeke, u šumi na desnoj obali nalazi se srednjevekovni Manastir Arhanđela Mihajla, iz XIV vijeka. Turci su porušili manastir do temelja u XIX vijeku pri pogromu sela Đurđevića Tara, a obnovljen je poslednjih godina mahom zaslugom stanovnika ovoga kraja. I dok plovimo tako dalje kanjonom u stalnom dodiru sa prirodom, i uz stalni dotok sve novih i novih ljepota, doživljaj postaje jako intenzivan, tako da bi mali predah jednako prijao i čulima, a i duši. Ali, prosto, sve je toliko usklađeno, kao da i sama Tara razmiče stijene, ne bi li sebe malo odmorila na zelenoj mekoći obala, koje su čudesno meke i tople, a zelene dubine vode mame na kupanje. To su “Zeleni virovi” mjesto koje će vas sigurno podsjetiti na rajski vrt: nahrabriji će tu skakati u vodu i zaplivati… Za manje hrabre, tu su male pješčane plaže iznad kojih grupice borova mašu iz pukotina glatkih litica…

Dalje nas čekaju novi brzaci i slapovi, dok se čamac lagano poigrava sa maticom a ona ga neopaženo uvlači u svoje namjere i brzake gdje se odjednom, ne znajući kako, postaje bučan i radostan, u jakoj želji da se sopstvenim veslom zasiječe buk, da se nekako usprotivi rijeci, da se postane deo nje. Ritam se hvata brzim sporazumjevanjem, slušanjem uputstva splavara. Ukazuju se „Bijela vrela“: voda koja je putovala 14 dana kroz podzemlje od vrha Durmitora, da bi se izlila u Taru tu, ispred nas. “Lazin kamen”, najuže mjesto u kanjonu gdje jeTara široka svega 4 metra, ali i najdublja, do 16 metara. Odatle nebo vidimo tek kao tanku plavu traku daleko na kraju naizgled beskonačnih strmih litica koje sapliću pogled, ali oslobađaju um…

Nakon 38 kilometara dolazimo u mjesto našeg prvog počinka u kampu ili motelu -Radovan luka. Dok veče provodimo uz logorsku vatru, postaje sve veselije jer se lako i brzo grade prijateljstva. Poneki sanjar traži odsjaj vatre na nemirnoj vodi, a oni sa tek zametnutom ljubavlju dogovaraju se sa zvijezdama o ponovnom povratku. Oni sa gladnim stomacima broje okretaje ražnja nad žeravicom, kraj koje se zimogrožljivi i mokri griju i suše odjeću. Ima svega, i priče počinju golicati maštu. Posebo su zanimljive one o običnom, urbanom čovjeku koji se u prvom kontaktu sa iskonskom prirodom ne može oduprijeti njenoj misteriji. Tako splavar Milan Leković priča kako se, jednom, neki duhoviti turista našalio dok su se približavail jednoj tajnovitoj pećini da tu ima neka neman, koja povremeno izlazi i hvata ljude. Čuvši to, zbora i dogovora više nije bilo, svi su se strmoglavo u stampedu, ne obazrući se na drugog splavara, Gorana, koji se grohotom smijao, vratili na čamac i željeli da što prje odu, pa neka i pećine, i fine čipkaste draperije od krečnjaka i mahovine, i svekolikog nevidljivog života koji tu prolazi mimo njih. Kako li bi im samo smiješno izgledala takva pomisao šetajući nekom od Beogradskih ili Njujorških ulica.

Ujutru, posle doručka i jutarnje kafe, a sa blagom upalom mišića krećemo dalje. Naš drugi dan će najviše biti obilježen najdubljim mjestom u kanjonu. Više od 1300 metara će strane biti uzdignute oko nas na mjestu po imenu Bajlovića sige. Očigledno, nekadašnji vodopad, danas je gorostasna kula čipkaste i skoro prozračne sige, koja pod sobom krije još uvek neistraženu pećinu sa podzemnim jezerom.

Sljedeća noć smo proveli u kampu Brštanovica, i koja nije ništa manje zanimljiva od predhodne. I ponovo priče uzbudljive, ali i više stvarne, jer govore o susretu ljudi sa stanovnicima divljine: divokozama, jelenima, risovima, poskocima, medvjedima. Poslije svega, uspavaće nas huk Tare pod noćnim nebom koje iskri hiljadama zvijezda, i koje su tu na sigurnom…

Skoro od samog početka, narednog dana slijedi niz brzaka i bukova od kojih je Brštanovički buk najduži (oko 15km),a najveći pad imaju Vjerinovića bukovi. Pažnju će nam privući i “Uzlup” – ostatak stare brane koja je nekad služila za sabiranje balvana. Nekada davno ovuda se nije uživalo ploveći Tarom, nego su teškom mukom triftari transportovali na desetine hiljada kubika građe iz obližnjih šuma na daljnu obradu.

Do kraja plovidbe ostaje još nekoliko atraktivnih bukova, a onda se stiže na Šćepan polje. Nedaleko odavde Tara i Piva sačinjavaju Drinu koja dalje krivuda ka Sjeveru…

U kanjonu i okolini su zastupljene brojne hidrološke rijetkosti i zanimljivosti, bogata flora i fauna sa mnoštvom endemskih i reliktnih primjeraka, kao i specifičan pejzažni sklop. Sve to, i još mnogo više doprinijelo je da je UNESCO 1987. godine u okviru Nacionalnog parka Durmitor uvrsti u spisak svjetske kulturne i prirodne baštine i kao jedinstveni rezervoar pitke vode na planeti. Takođe i lov i ribolov imaju tu svoje mjesto. Od četiri najplemenitije vrste ribe na svijetu, tri žive ovdje, u Tari: pastrmka, lipljen i mladica. Rijeka se redovo poribljava, a zora i predvečrje su najidealnija doba dana za sportske ribolovce. Tehnika je mušičarenje, a jedino su dozvoljeni vještački mamci. . Dnevna dozvola za sportski ribolov se može izvaditi na licu mjesta. Sto se lova tiče, moguć je jedino fotoaparatom. Fond divljači se ne obnavlja vještački, pa je i odstrjel zabranjen. No, to nije znao medvjed grdosija koji se strahovito uplašio od Momovog čamca sa turististima; ništa manje od samih turista. Mora da je i on isto veče, nekom svom medveđem društvu, prepričavao susret sa čudnim bićem od mnogo glava i glasova što plovljaše zapjenušanom rijekom…

Misli su nam, na kraju putovanja, uzburkane koliko i rijeka; dugo se vraćaju sjećanja na ljepotu, na neobičnu harmoniju, na jedinstvenu veliku tajnu kad su rijeka i čovjek jedna cjelina, koju jedino možemo shvatiti ako postanemo dio nje same.

Fotografije: Most na Tari, Na drvenom splavu, Na gumenom čamcu, Splav i Bajlovića sige preuzeti sa sajta www.raftingplus.info

Fotografije: Ljutica, Manastir Sv. Arhangela Mihaila, Kuća i most, Kamp na Radovan luci i Premčanski most preuzeti sa sajta www.montebramis.com.

Olga Blažova
Gajin Vlašić