Od ukupne količine vode na Zemlji, samo 2.5% je slatka voda, od čega je manje od 1% iskoristivo. Svega 0.3% slatke vode nalazi se u rijekama i jezerima, dok se ostatak nalazi u vlažnim staništima poput močvara, bara, laguna, tresetišta. Nažalost, zbog ljudskog djelovanja te neodrživog i nekontrolisanog ekonomskog razvoja, većina tih staništa je u lošem stanju, što za posljedicu ima opadanje kvaliteta i dostupnosti vode.

• Spajić: Za godinu prosječna zarada porasla 23 odsto
• Mujović: Projekata je puno, želim da se naprave veliki pomaci
• MPNI: Sve osnovne škole u Crnoj Gori će u narednim sedmicama dobiti edukativne robotiće
• Abazović o švercu cigareta: Ostala je još jedna stepenica do vrha piramide
• Vukčević: Ustavni sud da utvrdi da je Ustavni odbor prekršio Ustav, a onda da donese odluku

Na Svjetski dan vlažnih staništa, koji se svake godine obilježava 2. februara, upozoravamo da moramo da očuvamo izvore slatke vode i njihove ekosisteme ukoliko želimo budućnost u kojoj je voda dostupna svima.

„U ovom kontekstu ne možemo a da ne spomenemo Skadarsko jezero, koje je 1995. godine upisano na Ramsarovu listu vlažnih staništa od međunarodnog značaja. Uprkos svemu, jezero je godinama unazad izloženo brojnim pritiscima među kojima su gradnja turističkih objekata, krivolov, zagađenje komunalnim otpadnim vodama itd. Najveću opasnost predstavljaju komunalne otpadne vode iz Podgorice, koje se neprečišćene ili sa nedovoljnim stepenom prečišćavanja ispuštaju u rijeku Moraču što, naročito  u ljetnjim periodima, kada je nizak vodostaj, dovodi do značajnog zagađenja ove rijeke a time i Skadarskog jezera u koje se ova rijeka uliva. Zbog svega toga, ako se nešto ne poduzme u skorije vrijeme, Skadarskom jezeru prijeti brisanje iz Ramsar liste”, ističe Milija Čabarkapa iz WWF Adrije.

WWF Adria u Crnoj Gori već godinama radi na očuvanju slatkovodnih staništa i vrsta, a posebno kroz aktivnosti vezane uz zaustavljanje podsticaja za male hidroelektrane i njihovu izgradnju, ali i zaštitu rijeka i vlažnih staništa. U prirodi je sve povezano, uništavanje životne sredine na jednom mjestu, može izazvati ozbiljne posljedice na višestruko udaljenim lokacijama. Stoga se zaštiti prirode i životne sredine treba pristupiti sistemski i dugoročno, kako bi zaštitili najvrijednije resurse koje Crna Gora ima – mjesta netaknute prirode, a posebno njena vodna blaga.

Moramo da shvatimo kako su dostupnost vode i njen kvalitet odgovornost svih nas, i da svako od nas može da doprinese njenom očuvanju. Potreban nam je zaokret u dosadašnjem odnosu prema prirodi – umjesto uništavanja, vrijeme je da počnemo da obnavljamo močvare, jezera i rijeke kako bismo osigurali zajedničku budućnost i očuvali jedno od temeljnih ljudskih prava – pravo na čistu vodu.