Naum pade mi događaj iz jedne bjelopoljske birtije početkom dvijehiljadite godine. Sjede za stolom Bajo i Veljo i ispunjavaju listiće sportske prognoze.

„Da mi je dobiti milion eura moj Veljo.“

“Šta bi sa tolikim parama?”

„Vratio dugove.“

“A šta ćeš sa onima što ti ostanu?”

„Ko ih šiša, nek sačekaju.“

***

Krenuo Bajo na godišnjicu očeve smrti na groblje da zapali ocu svijeću i zove Velja da idu skupa.

“Šta ću ti ja, nije moj otac nego tvoj, idi sam”, odgovori Veljo.

„Drug si mi, a i radiš kod mene, pravi mi društvo da ne idem sam.“

I tako njih dvojica sjedoše u auto i uputiše se u pravcu groblja. Stigoše, Bajo zapali svijeću i obrati se ocu:

„Tata, stanje u kući je isto, majka i dalje plače, a ja nisam vratio ništa od dugova, nego se još zadužio. Kad bih dobio sportsku vratio bih ja pare, a ono što zaradim ukrade Veljo.“

Čuvši ovo, Veljo gurnu Baja u stranu pa će:

“Laže, čika Vuče, obraza mi. Ne kradem toliko koliko ti on reče, kradem po malo jer mi platu ne daje”.

„Eto ti tata, vidiš da krade, lopov lopovski.“

 ***

I nama su davno umrli „otac i majka“, a stanje isto. Vratili bi i mi pare ali nas svake četvrte godine resetuju na fabričke postavke, i nikako da odemo na groblje i zapalimo svijeću, a i onako će dugove vraćati naša djeca i unučad.

Piše: Ibrahim ČIKIĆ