Njegova svetost patrijarh Pavle rođen je 11. septembra 1914. godine u Kućancima kao Gojko Stojčević, a preminuo je 15. novembra 2009. godine. Bio je primjer istinske vjere, dobrote, mudrosti, skromnosti, duhovnosti. Za njega se sa punim pravom može reći da je bio moralni i duhovni autoritet mnogih u Srbiji, autoritet je stekao poštovanjem i ljubavlju. I ovako je govorio.

„Obavezni smo i u najtežoj situaciji da postupamo kao ljudi i nema tog interesa, ni nacionalnog ni pojedinačnog, koji bi nam mogao biti izgovor da budemo neljudi“, govorio je patrijarh Pavle koji je rano ostao bez roditelja pa se o njemu i bratu Dušanu brinula baka Draga i tetka, najstarija očeva sestra.

„Proći će sve, ali duša, obraz i ono što je dobro ostaje zauvijek“, isticala je njegova svetost koja je još kao dijete boravila u manastirima provodeći u njima ljetnje raspuste.

Osnovnu školu je završio u Kućancima, gimnaziju u Tuzli i Sarajevu, u Beogradu više razrede Šeste beogradske gimnazije, Bogoslovski fakultet i dve godine na Medicinskom fakultetu.

Postavši patrijarh svoju mudrost je rado prenosio drugima i često je pričao o ljubavi:

„Ljubav je najviša vrlina. Sve što čovjek dijeli sa drugima smanjuje se, osim ljubavi. Što je više dajete, više je imate“.

Doticao se i dobrog i lošeg u ljudima.

„Ne branimo se od tuđeg zla, zlom u sebi…. Čuvajmo se od neljudi, ali se još više čuvajmo da mi ne postanemo neljudi“, isticao je patrijarh koji je prije monaškog života radio kao vjeroučitelj, a prije nego što ga je Srpska pravoslavna crkva proglasila poglavarem radio kao episkop raško-prizrenski.

I podsjećao nas je:

„Čovjek ne može da bira vrijeme u kojem će se roditi i živjeti; od njega ne zavisi ni od kojih roditelja, ni od kog naroda će se roditi, ali od njega zavisi kako će on postupati u datom vremenu: da li kao čovjek ili kao nečovjek, bez obzira na to u kom narodu i od kojih roditelja“.

Umio je da nam poruči:

„Bog nas je stvorio ljudima i traži od nas da to i budemo. Nema takvih vremena u kojima to ne bi mogli biti i ne bi bili dužni da to budemo“.

I učio nas onom najvažnijem:

„Kada bi se svi držali ljubavi, ova zemlja bi bila raj. Ali kad bi se svi držali bar onog što je malo manje od ljubavi – jer, ljubav je veza savršenstva – kada bi se makar držali principa ‘što želite sebi, to činite drugima; što ne želite sebi, to ne činite drugima’, onda bi zemlja, ako ne bi postala baš raj, bila blizu raja“.

Na čelu SPC bio je od 1990. dо 2009. godine, kada je i umro, 15. novembra.

Brojne priče prepričavaju se o životu patrijarha, a iz svih događaja koje su opisali svjedoci isijavaju osnovne poruke pravoslavlja, neokaljanog, izvornog, kakvo bi trebalo da bude i u dušama svih koji sebe smatraju ne vjernicima – već ljudima.

I sam početak patrijarha Pavla u SPC ukazivao je kakav će biti.

Toliko je, pričano je iz sveštenih krugova, bio skroman da ni u manastiru dugo nisu znali da je izabran za episkopa.

Nikada nije imao kola ni telefon…„Kome sam potreban, neka mi piše“, govorio je.

Beograđani su patrijarha Pavla susretali na ulici, u tramvaju, autobusu…

Idući u crkvu na Banovom brdu i usred ljeta koristio je gradski prevoz. Pratilac mu je jednom predložio da ne ide autobusom jer je vruće, a autobus prepun ženskog razgolićenog sveta. Patrijarh mu je odgovorio „Znate, svako vidi ono što želi.“

Jednom prilikom, dok je sam išao uzbrdo trotoarom ulice Kralja Petra, u kojoj je sedište Patrijaršije, sustiže ga, u najnovijem modelu „mercedesa“, sveštenik jedne od najpoznatijih beogradskih crkava. Zaustavio je automobil, izašao i obratio se patrijarhu:

„Vaša Svetosti, dozvolite da vas povezem! Samo recite gdje treba…“

Patrijarh ne htjede da ga odbije, uđe i sede. Čim krenuše, vidjevši kako luksuzno izgleda ovaj automobil, upita ga patrijarh:

„A, je l’ te, oče, čiji je ovo auto?“

„Moj, Vaša Svetosti!“ kao da se pohvali protojerej.

„Stanite!“ zapovijedi patrijarh Pavle. Izađe, prekrsti se i reče svešteniku: „Neka vam je Bog na pomoći!“

Sveštenici prepričavaju i da je patrijarh imao lijepe, udobne cipele. Te cipele, ustvari, nekada su bile ženske čizme, koje je neko bacio. Od njih je u svojoj radionici patrijarh načinio sebi dobre cipele.

Priča kaže da ga je obućarskom zanatu naučio neki čovjek koji je popravljao cipele u blizini Patrijaršije, a neki kažu da je zanat „pendžetiranja đona“ naučio u manastirima.

Jednog dana je video vozača ispred patrijaršije kako menja gumu i zatražio da mu pozajmi parče od gume koju je čovek nameravao da baci. Od te gume je izrezao kalup i tako zakrpio svoje cipele.

Umio je patrijarh i da bude i strog.

Uoči jednog obeda, za trpezom su svi izgovarali molitvu. Jedan monah je ćutao. Patrijarh ga upita zašto ćuti, a monah je odgovorio da se moli u sebi. Patrijarh mu je na to rekao da onda treba i da – jede u sebi.

Priča se i da je dok je kao vaspitač radio u Banji Koviljači, iz ledene vode spasao dječaka koji se davio. Kao posljedicu tog poduhvata dobio je, u to vreme smrtonosnu, tuberkulozu. Međutim, iako mu doktori nisu davali više od tri mjeseca života, on je uspio da se oporavi i doživi duboku starost.

Zanimljivo je i da je najbližim srodnicima, patrijarh Pavle ostavio samo budilnik i sat.

Njegovim ordenjem, ali i pisanim djelima, neprocenjive vrijednosti – raspolagaže SPC.

Ovo je samo djelić onoga što nam je u amanet ostavio voljeni srpski patrijarh.