Splavarenje rijekom Tarom, kao turistički program započet davne 1964 godine. Preteča raftingu bio je jedan jeftin vid transporta drvne mase – balvana koji je krajem 19. vijeka organizovala Austrougarska vlast, u početku samo sa desne obale rijeke Tare, a kasnije čitavom dužinom sve do Mojkovca. Ovakav vid transporta oblove građe zvao se triftarenje, a radnici koji su radili ovaj posao bili su triftari. Triftovima je transportovana ogromna količina građe, koja se sjekla na strmim stranama kanjona. Balvani su otiskivani i rižama sa strana kanjona, i sada izgledaju kao velike duboke brazde i strmi oluci.

Zbog velikih količina građe, na riječnim suženjima, tamo gdje se obale skoro dodiruju ili na nekom kamenu, koji prkosi uskovitlanoj vodi i koja ne zna šta od snage da čini, ali se o taj kamen u pjenu troši i opet obnavlja u ponovnom kovitlanju.

Na takvim mjestima, građa se zaglavljivala, gomilala tako da se lager morao probijati, a to je bio najopasniji dio posla. Iziskivao je veliko znanje i hrabrost. Ljudi koji su to radili zvali su se „POŠTARI“ bili su spretni i brzi poput vidre, a nadasve drski i hrabri. Niz riječnu maticu sudaraju se i odbijaju kao igračke ogromni trupci, mirišljavi od smole, razigrani u nekom čudnom plesu obrću se oko neke nevidljive ose. Stoljetna stabla nošena silovitom snagom vode često zastanu u uskom grmlju između stijena i tada sve stane. Najčešće tu na Lazinom kamenu, triftari su najviše nevolja imali. Visina lagera često je dostizala i do desetak metara. Dok su lager probijali na ovoj stijeni, tu je i Laza svoju triftarsku čemernu dnevnicu životom platio. Takvi lageri su bili najveća triftarska muka, a njihovo probijanje, kada vješte i snažne i mišićave ruke pokrenu čelni trupac, nastaje strahoviti tutanj i buka. Mnoštvo balvana kreće niz maticu, kao da se međusobno utrkuju, sudarajući se, odbijaju se jedan od drugi, lomeči se kao da su trule grančice.

Sve je u pokretu, a tada brze i hitre noge triftarske traže oslonac kako ih ne bi samljela ta nekontrolisana snaga. Svaka mala greška, nedostatak brzine, stajanje na pogrešan trupac, kada pokretni splet razdvoji matica svojom snagom, plaćalo se životima.

Na obalama Tare, brojni su grobovi triftara. Po njegovim imenima mnogim bukovi,l azovi, ploče i virtovi dobiše ime kao vječiti nadgrobni spomenici da vječno svjedoče i pričaju tužnu priču o mukotrpnom triftarskom životu.

Na stotine vitkih trupaca krene niz maticu rijeke duge do sledeće prepreke, do sledećeg kamena. Posle Lazinog kamena, trift u pratnji triftara na splutinama i hodaricama, malim splavovima od dva-tri debla, kojima su se kretali niz rijeku, stižemo do Buljkovog kamena. Buljko je bio triftar i tako je prehranjovao svoju brojnu porodicu. Svi su ga smatrali čudakom.

Volio je cvijeće kojeg je uz obalu Tare bilo na pretek. Često je na kovačištima nestajao u sumrak ili rano prije zore da uživa u buđenju prirode. Ljudi su ga viđali kako se pentra po kamenjaru i liticama do nekog njemu neobičnog i nepoznatog cvijeta. Samo da bi ga vidio. Cvijeće nikad nije brao, sa njima je razgovarao i upijao njihove mirise. Kada bi ugledao neki neobičan cvijet zastajao bi pored njega ozarenog lica i zanesen nekim svojim mislima. Dok je vrijedno radio obično je ćutao, kao da je često bio zabrinut u nekom svom svijetu. Drugovi su ga tada molili da prestane sa radom kako ne bi stradao, da ide da se odmori. Upravo tu na ovom kamenu jednog jutra nađoše Buljka. Niko nije vidio kako je stradao i kada je upao među balvane. Toga dana a i narednih cvijeće je kao nikad na sve strane mirisalo nekim tužnim mirisom kao da je željelo da ublaži svu gorčinu triftarskog života. Niz riječnu maticu krca drvena građa praćena i po dva-tri mjeseca neobičnim hrabrim ljudima velikog srca. Na začelju trifta kretala se Hodarica (poslednji trift) i otiskivala zaostale balvane. Hodali su bez umora, ni strme platije, ni savladivi zapjenjeni bukovi, nepregledni lageri nisu ih mogli zaustaviti.

Ponovo se u koritu rijeke ispriječi tvrd, hladan i vječan bezmjerni kamen. Nekada bezimeni ali po neobičnom triftaru jednom od najboljih dobi i ime – Sobov kamen. Sobo dobar drug, vedar sa ljudima, strpljiv što je u teškom i opasnom poslu mnogo značilo. Sobo je imao čudnu moć i naviku da se druži sa zmijama. Za ljude ta neobična i opasna stvorenja izazivala su strah i jezu. Zbog toga su se ljutili i smatrali ga čudakom, sumnjičavo ga zagledali i potajno ga se plašili. Pazili su da mu se ne zamjere iz straha da bi im mogao svakom od njih za vrat poslati nekoliko spletova ovih opasnih gmizavaca. Samo njemu znanim načinom umio ih je sazvati, izbjegavao je da ih saziva u društvu ljudi zato što su ljudi zmije razdraživali svojim paničnim strahom. Često bi popustio pred molama svojih drugova, koji znatiželjni nisu htjeli propustiti mogužnost da vide i to čudo. Zmije su se zaista okupljale na njegove dozive, sa svih strana su dolazile na desetina pa i stotine. Pravile bi krug oko njega mnoštvo jezika palacalo je put neba, prateči svaki Sobov pokret. On se u njihovom društvu lijepo osjećao, što su one znale i željele. Zmije su ga gledale sa povjerenjem, spremne da krenu u napad čak i na samu pomisao ili pokret njihovog dragog prijatelja. Okupljeni ljudi su od straha drhtali i kočile su ih hladne žmijske oči, račvasti jezici i oštri zubi, ta glatka stvorenja spremna da za tren izaspu sav svoj otrov. Svojim nemuštim jezikom Sobo ih je ponovo vraćao u vreli kamenjar i podzemne špilje. Sobo kao da je znao za nesreću koja će ga ubrzo zadesiti, pa je kroz šalu drugovima govorio gdje da ga sahrane.

Triftari su vjerovali da se sopstvena smrt može predvidjeti, pa su Sobu sjutradan odredili najmanje opasno mjesto i baš tu, gdje niko nije mogao očekivati samlio ga je ogroman trupac, odbivši se iznenadno od kamena, kao da je iz luka izbačen. Sahraniše Soba na jednom vrletnom osunčanom kamenjaru u nedostatku zemlje drugovi ga zatrpaše gromadama kamenja. Splavari koji su plovili Tarom na tom mjestu u vrelom kamenjaru gdje Soba sahraniše gledali su kako mu one zmije na grob dolaze, leže na suncu i nastavljaju druženje sa svojim prijateljem. Razilazile bi se tek sa dolaskom noći.

Dok su konačili sjedeći uz vatru što liže uz cjepanice a hiljade vrelih varnica odlazi put vrhova kanjona, često su čuli glasove iz kanjona, ima nešto čudno u tom zovu prikazuje se i od njih se uznemiri i čovjek i zvijer. Osluškuju zvukove koji najavljuju nesreću, plaše se da ne čuju dozivanje stradalih triftara i ako u tim glasovim razaberu ime nečije, znaju da nevolja onome čije se ime u takvoj noći pomene, stradaće neko.

Triftarenje je daleka prošlost, otišli su u legende, ostali su vidljivi tragovi, strani oluci i riže niz koje su otiskivana oborena stoljetna stabla, kao nezarasle rane na stranama kanjona. Ostale su duše triftarske koje i sada kroz noć kanjona hodaju noseći capine na svojim ramenima spremnih da idu u naboj. Dozivaju se Mašan, Pero, Buljko, Lazo, Nail, Milutin ko zna gdje i kako su umrli, svi su se vratili ovamo i ćutljivo hodaju tarskim vrletnim obalama.

Projekat Prof. Asima Kuhinje nagrađen u kategoriji „B“ koja se odnosila na konkretizovanje ideja turističkog oplemenjivanja novih lokaliteta, kako bi se njihova privlačnost unaprijedila.