Iako stariji ili stari ljudi misle da omladina ništa ne zna o gradu osim gdje popiti kafu ima i nas što volimo da čujemo stare priče i ponosimo se njima.

Pljevlja, kotlina kasaba. Turska mahala, grad svih ljudi i običaja. Lijepo je pa makar i u mislima krenuti uz “bolnice” sjetiti se stare, zarđale ograde na turskom groblju koja je bila puna rupa jer su ljudi tražili prečicu kad krenu kod doktora. Nije nam bilo strano da se kao djeca sami tuda krećemo i tumaramo, jer tu smo negdje u blizini i rasli, pa smo navikli. Kad bi nam stariji pričali o nekome, pogotovo ko živi u Drvarskoj samo bi nas upućivali put bolnica, i tamo negdje kod neke “krstate kasarne”, a prošle su godine prije nego sam vidjela koja je to tačno zgrada.

Samo Pljevljaci bi se lako snašli u moru izraza i naziva od kojih neka odolijevaju i decenijama. Sigurno najpoznatije sastajalište mlađih Pljevljaka je “kod Kulture” iako ta knjižara ne postoji godinama. Džaba NLB banci što je tu gdje jeste, uvijek će se svi lakše razumjeti ako se kulturno dogovore kod knjižare. Tu u blizini, sjetiće se starija omladina Pljevalja nekadašnje Ređine, kojoj i dan danas ne mogu promijeniti naziv u “Del ange” (prije će se čak zapamtiti naziv “Poslednja šansa”, jer kažu da tamo idu stare djevojke tražeći šansu za udaju). Nekad, za nas Ređina je bio kafić u koji idu neki stariji ljudi i tamo nismo ulazili osim ako nas neko ne dozove da nam da neki slatkiš. A iskreno, nije nam se ni ulazilo s obzirom na spuštene plafone koji su uvijek asocirali na neku pećinu.

Koliko se centar mijenjao, čini mi se da je jedino “Zelengora” ostala ono što jeste otkad postojim. Preko puta nje na mjestu današnje “Rode” imali smo priliku da idemo u “Atinu”, mada smo češće govorili “Kod Šekija”. Idući tom stranom, od starih radnji možda je ostala jedino Ćosova zlatara koja je nekoliko puta mijenjala lokaciju, ali ne i zgradu. Pamtim, dolje niže nalazila se mesara, pa “Dream”, a danas su tu butici. U čuvenom “Sport kafeu” kojeg džabe prekrstiše u “Kameleon”, nekada davno se prodavao veš, i to onaj ariljski, jednobojni, peri-deri kvaliteta. “Holivud” je tu stekao nekoliko godina radnog staža, ali rijetko se tamo išlo, nismo bili ni dovoljno stari da idemo sami, ni dovoljno mladi da nas neko drugi povede. U hotelu se sjećam polumature, maturskih suza i po koje svadbe. Stariji se sjećaju diskoteke “Džet set” u kojem su oni svoje 90-te preživjeli u realnom vremenu, nosili svilenkaste trenerke podignute do pupka, priželjkivali kajle i sklapali prve ljubavi. Na trgu pored nalazilo se čuveno “Borovo”, pa nije neobično ako vam i danas za prodavnicu “Danica” objasne po tom starom nazivu. Osim prodavnice obuće tu odmah ispod stepenica, pored čuvene klize kojom smo se svi spuštali, nalazio se salon zabave koji smo svi zapamtili samo kao “Salon”.

Trg je bio izbrazdani parking koji je živio samo za neki koncert i pravoslavnu Novu godinu, uveče mračan i sablasan nije privlačio pažnju roditelja sa djecom kao što je to slučaj danas. Plato ispred “Doma kulture” je za nas (ili makar mene) bio nešto poput balkona na kojem dočekuju sportiste. Mada više zbog te mistike, jer elem kroz ta vrata smo prošli zadnji put prije 15-ak godina da bi odgledali neki lutajući cirkus. Lažem, i čuvena “drugarska” su se dešavala u “Odeonu”. Džamija je imala drugačiji zid od onog kojeg će pamtiti mlađe generacije, onaj na kojem su najviše vremena provodili dileri, a negdje na pola svi su zastajali da sa drvenog panoa pročitaju umrlice. Dilere svi pamte po onome “devize devize” iako godinama nisam znala šta znači umjela sam se rugati, te dobiti po koju ćušku od roditelja. Tačno ispred “Stare Name” kad je najveća gužva. A što se tako zvao taj market, preteča svih današnjih pljevaljskih, ne znam. Sem da je “Cosmetics” odnio svu draž onoga što je tu nekad postojalo. Za robnu kuću smo uvijek odvajali neko specijalno vrijeme za trgovinu, kao “sjutra ćemo u robnu pa ćemo se svi obići”. A onda odrasteš i shvatiš da su na gornjem spratu bila nekolika butika koje si sve mogao na prste prebrojati, koje je zamijenio kultni “Del gusto”, čije ime opet pomjeriše, pa eto i sadašnji tinejdžeri pamtiće to možda ko ja neke stare stvari.

Na prvom spratu robne najupečatljiviji cd shop “Rada” i prodavnice obuće. Stari “Ris” ili sadašnji “Exit” mjesto gdje se najviše išlo krajem avgusta, pred početak školske godine. U suterenu neka tehnika ili namještaj, radnice u plavim mantilima, jedan od većih poslovnih prostora koje pamtim. Sad se to nešto pregrađivalo, ali ne može covjek da napravi nešto bolje od nečega što je postalo kultno i džabe se trudi.

Ako imate godina makar koliko i ja sjećate se onda i zašto su “4SOBE” dobile baš takav naziv. Tada ste umjesto pića mogli na istom mjestu kupiti nešto od obuće ili garderobe. “Romansa” je vratila svoj naziv posle nekoliko godina, ali ne i onaj duh koji je posjedovala. Kad sam bila u srednjoj školi trebalo je da prođu godine prije nego se umiješam tamo među starije. Nismo mi prvaci smjeli eto tek tako da očekujemo svoj sto i svoje društvo. Ali smo strpljivo čekali i polako se uvukli i stvorili svoje doživljaje ispijajući bezbroj kafa na istom mjestu. Mi tada nismo imali “Cezar”, nego “Pod lipom”, ali ni tu nismo išli jer pamtim samo 4,5 stolova. Ako još dublje zagazim u sjećanje, onda se vratim na “Kraljevski par” i kladionicu koja je tu nekad postojala, prvu od mnogo njih koje danas možemo vidjeti u centru. Neki su možda u “Profeksu” zakazivali slikanje za svadbu, aranžman u cvjećari “Garden”, a i ne pamte “Play off” koji se nalazio na samoj raskrsnici. Često i danas kažem nekom da se nađemo kod “Play off-a” i za društvo mojih godina ne strahujem da neće razumjeti.

Municipijum je tu otkako sam počela da izlazim, ako se može i reći da toliko često izlazim. U onaj stari koji svi pominju po tome da je imao dušu i šmek, otišla sam nekoliko puta i bila uzorno mlado čeljade među svim tim starijim ljudima koji su me okruživali. Danas čim izađeš iz osnovne škole gazi da slučajno ne propustiš da “izdominiraš”.

Draženka Laketić