Rezultate rada protekle Vlade Duška Markovića, prema zvaničnim statističkim podacima, obilježio je pad standarda građana jer su stope inflacije bile veće od rasta prosječnih plata i penzija.

Takođe, po većim stopama je rastao državni dug nego brutodomaći proizvod (BDP), odnosno najveći uticaj na rast ekonomije, kojim se hvalila bivša vlada, imalo je uzimanje novih kredita i njihovo trošenje.

Ti katastrofalni podaci odnose se na kraj 2016. godine, kada je Marković preuzeo vladu, i na kraj 2019. godine, odnosno bez negativnih uticaja epidemije virusa korona koja je postala opravdanje za sve loše rezultate.

Vrijednost plata i penzija realno manja

Prosječna plata, prema podacima i mjerilima Monstata, na kraju 2016. godine iznosila je 509 eura, dok je na kraju prošle godine bila 520 eura, odnosno imala je rast od 2,1 odsto.

Prosječna penzija je na početku mandata sada bivše vlade bila 284 eura, a na kraju 2019. iznosila je 287 eura, što predstavlja rast od 1,05 odsto.

Zbirna stopa zvanične inflacije za tri godine (2017, 2018. i 2019) iznosila je 5,5 odsto, što znači da je realna vrijednost prosječne plate smanjena 3,4 odsto, a prosječne penzije za 4,5.

Sada već bivši premijer je prije četiri godine imao jasan cilj.

“Da bismo smanjili nezaposlenost i povećali kvalitet života građana kao osnovni cilj ekonomske politike, imperativ ove vlade mora biti definisanje formule za ostvarenje dinamičnijeg, održivog i inkluzivnog ekonomskog rasta po prosječnoj stopi u rasponu između 3,5 i 4 odsto godišnje, koji će donijeti veći dohodak i više prilika za zapošljavanje”, kazao je tada Marković. Iako je u naredne tri godine BDP imao realan rast između četiri i pet odsto, nije došlo do povećanja dohotka, već i do pada realnih vrijednosti primanja građana.

Državni dug uvećan za milijardu

Državni dug, bez obaveza ostalog dijela javnog sektora i računajući depozite, na kraju 2016. godine iznosio je 2,36 milijardi eura, na kraju prošle godine po istim kriterijumima iznosio je 3,11 milijardi, a krajem septembra ove 3,39 milijardi.

Realna vrijednost BDP-a za period 2017-2019. iznosila je 14,5 odsto, dok je nominalni rast bio 25 odsto. Vrijednost državnog duga na kraju 2019. godine bila je za 32 odsto veća nego na početku Markovićevog mandata. Državni dug je na kraju septembra veći za 43 odsto, od onog kojeg je donedavni premijer naslijedio od svog prethodnika Mila Đukanovića.

Marković je i svog posljednjeg dana mandata na Javnom servisu tvrdio da je svaki euro državnog duga u periodu njegove vlade otišao na investicije. Zvanični uporedni podaci Ministarstva finansija ukazuju da to apsolutno nije tačno.

Osnovni neto državni dug na kraju septembra ove godine je za milijardu i 30 miliona veći nego što je bio na kraju 2016. godine kada je Marković započeo mandat. U iznosu državnog duga iz 2016. godine već je postojala cifra od 186 miliona eura duga prema Eksim banci za do tada povučeni dio novca za igradnju dionice auto-puta Podgorica-Kolašin. U iznosu državnog duga iz septembra ove godine dug za najveću investiciju, dionicu od 41 kilometra auto-puta, iznosio je 664 miliona eura. To znači da je u rastu državnog duga od 1,03 milijarde za četiri godine, najveća investicija uticala sa svega 478 miliona eura, a da je preostalih 552 miliona eura potrošeno na druge opšte troškove, manje investicije i izdržavanje sve veće javne administracije.

I u oktobru i novembru ove godine odlazeća vlada se zaduživala i trošila preostale depozite, dok je povećavala broj zaposlenih i sklapala razne ugovore, pa novu vladu očekuje prazan trezor a velike obaveze. To se još od Napoleonovih ratova naziva strategijom “spaljene zemlje”.

Auto-put – katastrofa vijeka

Umjesta da završetak prve dionice auto-puta bude veliki plus za Markovićevu vladu, projekat se pretvorio u pravu katostrofu sa za sada trećom izmjenom roka završetka radova, rastom nepredviđenih troškova za više od 100 miliona eura, dodatnim zahtjevima za plaćanje od kineskog CRBC-ija i nesređenim problemom osiguranja od kreditnog rizika, što bi državnu kasu moglo koštati još oko stotinjak miliona eura zbog uzimanja kredita u dolarima bez osiguranja.

Dionica auto-puta trebalo je da bude završena u maju 2019. godine, ali je na zahtjev kineske kompanije CRBC, koja je tvrdila da kasni sa radovima zbog pogrešnih podataka koje je dobila od Vlade i drugih propusta administracije, rok za svečano otvaranje pomjeren za septembar 2020. – tačno pred parlamentarne izbore.

U junu ove godine, ministar saobraćaja Osman Nurković saopštava da će zbog pandemije rok biti pomjeren za jun naredne, ali iako je prethodni rok istekao, nikakav aneks od produženju roka i novim obavezama nije potpisan. Iz “Monteputa” su prije neki dan saopštili da međunarodna firma angažovana za nadzor još nije odgovorila na zahtjev CRBC-ija za odlaganjem radova i odobravanjem novih vanrednih troškova, kao i da bi se završetak radova mogao očekivati tek na jesen 2021.

To znači da će gradnja dionice od 41 kilometra umjesto četiri, trajati šest i po godina.

Novoj vladi već u julu stiže na naplatu prva rata za otplatu kredita za auto-put, koji će još biti gradilište.

Petlje i petljavine

Šta se sve dešava sa “najvećom investicijom u istoriji Crne Gore”, ko kome treba da naplati penale za kašnjenje, šta je stvarni uzrok kašnjenjima, ko je zaboravio petlju “Smokovac”, da li su opravdani “vanredni troškovi”, da li je bilo “budženja računa” i mnogo toga drugog, tek treba da ispita tim novog Ministarstva za kapitalne investicije, resora kojeg će voditi Mladen Bojanić.

CRBC u susjednoj Hrvatskoj gradi veliki most na Pelješcu, dijelu novog auto-puta, ali i pored korone nema kašnjenja. Zli jezici već govore da su dio svojih kapaciteta prebacili na to gradilište jer ne smiju da rizikuju, a i žele da se pokažu u članici Evropske unije, dok u Crnoj Gori “mogu kako hoće”.

Ova investicija, koja je prema studijama finansijski neisplativa, postaje veliki teret o vratu Crne Gore, na što ukazuju i međunarodne finansijske organizacije MMF i Svjetska banka. Zbog toga javnost očekuje odgovore i činjenice, koje su do sada skrivane.

Gumicom smanjili nezaposlenost

Jedan od Markovićevih glavnih ciljeva u mandatarskom ekspozeu prije četiri godine bilo je smanjivanje nezaposlenosti i povećanje zaposlenosti. Markovićeva Vlada se i na odlasku hvalila da je u tome napravila veliki uspjeh do početka ove godine, kada je rezultat pokvarila pandemija.

Ova tvrdnja je formalno tačna jer je bio smanjen broj nezaposlenih, a povećan broj zaposlenih, ali bivši premijer i njegovi ljudi ne pominju da su u međuvremenu mijenjali metodologije i da ti podaci suštinski nijesu tačni.

Na kraju 2016. godine, u evidenciji Zavoda za zapošljavanje bilo je 49 hiljada nezaposlenih. Vlada već naredne godine mijenja pravila, što omogućava Zavodu da veliki broj nezaposlenih izbriše sa evidencije i tako vještački smanji nezaposlenost.

Tako je jednim potezom gumice izbrisano osam hiljada nezaposlenih koji se nalaze u programima stručnog osposobljavanja, brisani su i svi koji se nalaze na bilo kojim kursevima, studijima, kao i oni koji bi i sekundu kasnili da se jave na poziv biroa. Kasnije je omogućeno svim nezaposlenima da mogu imati zdravstveno osiguranje, bez obzira na to da li su na evidenciji ili nijesu, što je destimulisalo one koji i ne očekuju da će preko Zavoda naći posao da im se javljaju.

Sve to je uticalo da se broj nezaposlenih na kraju 2019. godine “smanji” na 37,6 hiljada. Nakon početka epidemiološke krize ove godine, povećanja broja otkaza, ali i dijeljenja pomoći za one koji su na evidenciji, broj nezaposlenih je ponovo počeo da raste i sada iznosi 43,4 hiljade.

Broj radnika i prosječna plata

Prosječan broj zaposlenih, prema podacima Monstata, u 2016. godine iznosio je 178 hiljada eura, dok je u 2019. bio 203 hiljade. Međutim, na tačnost metodologije za obračun ovih podataka sumnju je prije dvije godine bacila radna grupa sindikata koji su prikupljali podatke od Monstata i Poreske uprave za pregovore sa Vladom i poslodavcima o povećanju minimalne cijene rada.

Za period koji su oni istraživali, prema podacima iz Monstata, u tom trenutku bilo je oko 180 hiljada zaposlenih, dok su im iz Poreske uprave saopštili da je u istim mjesecima zaposlenih bilo 130 hiljada za koliko su oni dobili podatke o isplaćenim zaradama. Takođe, iz Poreske su dobili da je prosječna isplaćena neto zarada iznosila 420 eura, odnosno oko 100 eura manja od one koju saopštava Monstat.

Sindikati su zatražili da počne objavljivanje ovih podataka po obje metodologije kako bi se imala jasna slika o najznačajnijim ekonomskim parametrima. Vlada je to prihvatila i unijela u program zvanične statistike za 2019. ali se to nije sprovelo. Zvanična objašnjenja su bila bila da je potrebno proširenje informacionih sistema, kao i da bi to unijelo zabunu u obračun psrosječne zarade od čijih kretanja zavisi i obračun penzija i socijalnih naknada, a nezvanično da bi prelazak na novu metodologiju značajno smanjio prosječnu zaradu, ali i pokazao ogromno crno tržište rada kojim se Vlada ne bavi.

Da su u prošloj godini stvarno postojale 203 hiljade radnika kojima je prosječna zarada 520 eura, od poreza i doprinosa na te brojke državna kasa je trebalo prihodovati najmanje 130 miliona eura više nego što je zaista dobila. Broj zaposlenih u oktobru ove godine je pao na svega 165 hiljada.

Novi predsjednik Vlade Zdravko Krivokapić juče je nakon izbora najavio da će preispitali dosadašnje metodologije o najvažnijim statističkim ekonomskim podacima.

Turizam i energetika rasli, industrija i poljoprivreda na dnu

Marković je prije četiri godine šansu za razvoj vidio u “osmišljavanju dugoročne valorizacije prirodnih resursa, kroz realizaciju razvojnih projekata, posebno u sektorima u kojima Crna Gora ima komparativne prednosti: turizmu, poljoprivredi, energetici i prerađivačkoj industriji”.

Od ove četiri grane određeni uspjeh je ostvaren u dvije – turizmu gdje smo svake godine, do pandemije, zvanično uvijek imali više turista nego lani, i u energetici gdje je završeno postavljanje podmorskog kabla za Italiju iako duplo manjeg kapaciteta nego što je bilo najavljeno.

Teško da se može reći da su u Crnoj Gori stvoreni sulovi za razvoj poljoprivrede kada iz godine u godinu raste uvoz hrane, a lani je iznosio 480 miliona eura ili 1,3 miliona dnevno. Desetine i desetine miliona eura odlaze na uvoz paradajza, krompira, luka, kupusa, jaja, mlijeka, mesa…, svega što se može proizvesti u Crnoj Gori.

Prerađivačka industrija u Crnoj Gori odavno je na izdisaju. Njeno učešće u BDP-u za 2019. godinu iznosilo je svega 3,7 odsto, tačno koliko i oblast “obrazovanje”, dok je godinu ranije bilo 4 odsto.

Marković je naveo i da će posebna pažnja biti na razvoju drvoprerade. Tačno je da se sječa šuma povećala, a najkompleksniji proizvod crnogorske prerade je pelet za ogrev.

Bosna i Hercegovina izvozi namještaja za 260 miliona, a Crna Gora ni za milion.

Podrška mladima, biznis barijere, regionalni razvoj – rezultat nula

Podrška mladima, unapređenje biznis ambijenta i regionalni razvoj, bile su omiljene floskule bivše vlasti.

“Želimo da crnogorska mladost vidi jasnu perspektivu da budućnost gradi u svojoj državi, da obnovimo realnu nadu da se obrazovanje isplati, i da samo to, a ne bilo šta drugo, garantuje kvalitetno radno mjesto i siguran i bolji život u Crnoj Gori”, kazao je Marković prije četiri godine.

Prema zvaničnim podacima Eurostata, samo tokom 2018. više od tri hiljade osoba iz Crne Gore, većinom mladih, naselilo se u zemljama EU.

“Unapređenje konkurentnosti ekonomije, podrazumijeva neodložan nastavak i uspješan epilog strukturnih reformi, kao i kontinuirano unapređenje poslovnog ambijenta”, kazao je Marković 2016.

Unija poslodavaca i Savjet stranih investitora iz godine u godinu navode iste primjedbe i biznis barijere. Mali napredak je ostvaren prošle godine kada su simbolično smanjeni dobrinosi na zdravstveno osiguranje da bi se lakše prihvatilo povećanje minimalca.

Napredak je ostavaren i kod skraćenja procedura za odobravanje građevinskih dozvola, ali je to uticalo na pospješivanje urbanističkog haosa.

“Jedan od najkompleksnijih izazova u narednom periodu, biće politika ravnomjernijeg regionalnog razvoja. Prethodna Vlada je značajnu pažnju usmjeravala prema sjevernom regionu, a sjever je uzvratio svojom podrškom razvojnom kursu vlade, i ta podrška za nas predstavlja posebnu obavezu“, naveo je Marković 2016.

Vlada je cifru za razvoj sjevera povećavala jer je tu ubrajala i troškove za dionicu auto-puta, a druga najznačajnija stavka bilo je sto miliona za nekoliko skijališta iako je to u suprotnosti sa drugom vladinom strategijom o klimatskim promjenama koja predviđa sve manje snježnih padavina i rizik od neisplativosti skijališnog turizma.

Najzaostalije opštine u ekonomskom razvoju su Rožaje, Plav, Gusinje, Petnjica, Bijelo Polje… gdje je ubjedljivo više penzionera i korisnika socijalne pomoći nego radnika, i pored toga što u najvećem procentu “uzvraćaju podršku razvojnom kursu vlade“.