„Kad ove žene nisu sasvim utučene bedom mučnog života, nesporno su najotmeniji tip južnoslovenske žene… Jedva da gde ima žena, seljanki iz prostog naroda, koje bi bile sa više vrlina i prirodno otmenije nego što su Crnogorke.” 
J.Cvijic

Ovo nije priča o salonskim ljepoticama, što zavode i stasom i glasom, ovo je priča o ženama od kamena, nastalim u ratnim vihorima i neprestanoj borbi sa neumoljivim i surovim zakonima prirode na prostorima Crne Gore u minulim vjekovima. Njihova lica su bila posebne divlje ljepote, nosile su u sebi snagu i ćutanje kamena, na njima su počivale kuće, narod i slava i hrabrost Crnogoraca. Muškarci su bili zaduženi za odbranu časti i slobode, a one za sve ostalo, za svijeću u domu, za vatru na ognjištu, za toplinu koja grije i okuplja, za gajenje slobodarskog duha u djeci. 

Žena u staroj Crnoj Gori je bila mitska žena, muza bitaka i proročica pobjeda, njenu ratničku i iskonsku snagu slave pjesme, priče i legende. 

Crna Gora je u razdoblju od nekoliko vjekova bila slobodarski ratni logor, koja nije htjela ni mogla da upozna ropstvo. U takvim uslovima neprestane borbe formiraju se običajna i etička pravila shatanja života, ona se strogo čuvaju i prenose sa koljena na koljeno kroz vjekove i decenije. Pokoljenje izvire iz pokoljenja, dodajući iskustvo i tekovine svoga doba ali strogo čuvajući nasljeđe. Kult čojstva i junaštva strogo se i po cijenu života održava kroz vjekove.

Zato ni Crnogorka nije mogla da ima neka druga shvatanja i poglede na život nego što je imao njen otac, brat i muž. I – ako po prirodi nježna, ona je svojim osjećanjima prema ocu, bratu, mužu i sinu odana bez rezerve, čak do krajnosti da negira sebe, jer je veća ljubav prema njima nego prema sebi. 

Vođe kao i žene dolaze iz naroda. Crna Gora je živjela svoju usamljenost u vječnoj borbi sa svim stihijama daleko od „velikog svijeta“ ispunjenog zadovoljstvom i uživanjima. Iz te dostojanstvene usamljenosti moraju iznići snažne prirode, srca koja ne poznaju i priznaju strah, koja preziru slabost. 

Crnogorke su svojom ljepotom podsjećale na srne a hrabrošću i neustrašivošću na lavice uvijek spremne da svojim životom zaštite one koje vole. 

Marko Vujačić