Kao i svake godine, tako i ove, dođoh u Otiloviće (zavičaj: gdje sviću najljepše zore…), i prošetah Otilovićkim poljem.

Da nisam rođen, odrastao, i do 19-naeste godine tabanao Otilovićkim poljem od kuće do škole u Pljevljima, ne bih znao gde se nalazim. Pomislio bih da se nalazim na lokalitetu napuštenog rudnika – rudničkoj „jami“. Ili, u na lokalitetu kamenoloma čiji stečaj traje. Pažljivijem posmatraču, učinilo bi se, da je tu nekada bio poligon za obuku „vozača“, koji su „B“ kategoriju polagali na kamionima tegljačima, pa im je iz neukosti „instruktora“ vožnje bilo potrebno Otilovićko polje, kako bi lakše manevrisali i savladavali ulazak u „garažu“ ispod Zagrada.

S obzirom da će se uskoro navršiti dvije decenije, od kako je Otilovićko polje postalo poligon za eksperimentalnu rudarsko-industrijsku vežbu: Strategija razvoja Otilovića – po modelu „crna“ rupa…, otvara se pitanje: Čije je Otilovićko polje – Kome i čemu ono služi? Da li će se Otilovićko polje rekultivisati i postati žitnica što je do prije dvije decenije i bilo, ili, će postati nova deponija za odlaganje smeća „Jagnjilo ll“?

Mnogo je (ne)uspješnih eksperimenata na području Opštine Pljevlja – pogotovo u našim/mojim Otilovićima.

Nadam se da kreatori ekonomske politike u Republici Crnoj Gori i Opštini Pljevlja, imati sluha za razvojni paradoks Otilovića.

Do tada: „Čekajući Godoa“.

Sreten Ćuzović Otilo