U jednom gradu, na tromeđi, neomeđenom prirodom prirode već omeđen ljudskom prirodom da svako ima svoju među, živjeli su ljudi u demokratskom, multietničkom i multikulturalnom društvu. 

***
Starac Radomir sa svojim konjčetom Putaljem po čaršiji šparta, uzduž i poprijeko. Naradili su se obojica, čitav svoj napaćeni život. Sada samo premjeravaju čaršiju, onako zaludno, jer nijedan više ne može da radi. I Radomiru i Putalju oslabila težačka leđa, pa se zbog toga vuku sokakom i zastajkuju s vremena na vrijeme. Kako ih spaze gradski policajci, tako ih i opominju da se sklanjaju sa javnog mjesta kako ne bi narušavali javni red i mir. 

***
U gradu bješe pust centralni trg, prazan, siv i nekompletan. Gradske vlasti odlučiše da se na trgu napravi jedan imponzatan spomenik, po kome bi i dali ime trgu. Kako je grad na tromeđi bio omeđen, tako su i predlozi političara toga grada za prepoznatljivost trga bili omeđeni različitim ideologijama i istorijskim činjenicama. Svako od njih, ponaosob, predlagao je da spomenik bude posvećen njegovom ideološkom ili istorijskom vođi. Svaki predlog se zasnivao na ideji da njihov vođa jaše konja. Pošto nisu mogli da se slože i odluče koji će junak biti na konju, sve predloge su poslali u centralu u glavnom gradu države u kojem je bitisao grad na tromeđi. Centrala je pažljivo razmatrala svaki predlog ponaosob i zatražila je pomoć od EU eksperata, koji su angažovani u državi kako bi se u predpristupnom procesu sve usaglasilo sa EU standardima. Ti standardi se baziraju na demokratičnosti, multikulturalnosti i ravnopravnosti svih nacija, identiteta i polova. Nakon kraćeg razmatranja EU eksperata poslata je jasna direktiva o izboru spomenika za trg i njegov naziv, koja glasi:
„U cilju EU principa i kriterijuma, a u skladu sa očuvanjem zajedničkog i multikulturalnog, za sve četiri predložene ideje zajednička karakteristika je konj. Na Trgu treba izgraditi spomenik samo konju, bez posebnih naznaka pola zbog ravnopravnosti polova. I Trg treba nazvati po konju, tj. Konjski trg. Bronzani spomenik treba da bude urađen po svim EU standardima i sa njihovim porijeklom materijala.“
***
U međuvremenu Putalj uginjava. Radomir ostaje bez svog vjernog saputnika, sam i bespomoćan, jer je i sam više ostario i obolio. Čekao je i on kraj, ali želio je da Putalja ukopa kako dolikuje. Bojao se da mu konja ne odnesu na smetlište, da se lešinari hrane njime. Komunalci, koji su došli da odvezu mrtvog konja, obećali su starcu da će konja ukopati, i kroz šalu dobaciše: „Čiča, ima i opelo da mu sprovedemo i spomenik da mu dignemo“.

***
Kako napisaše eksperti, tako se i postupi, ali ne po volji nijednog od predlagača, već po direktivi onih kojima hrle. 
Gotov spomenik sa „paprenom“ cijenom bješe isporučen gradu, a oni ga postaviše preko noći na sred trga.
Veliki bronzani konj zablista na trgu, a trg posta Konjski. Niko od građana, koji su se ujutru okupili u velikom broju, nije shvatao poentu spomenika konja. Ni gradskim vlastima nije bila jasna suština, ali oni se nisu ni udubljivali u simboliku spomenika. Direktiva je direktiva, ne mora da se razumije. Ova odluka lokalnih vlasti je bila prvjenac usklađivanja EU standarda u gradu. Očekuje ih još dosta…
U večernjim satima, kada se sav radoznao narod razišao, naišao je starac Radomir. Njega je, ugledavši spomenik, obuzela i sreća i tuga u istom momentu. Bio je zatečen. Ugledavši bronzanog konja odmah se sjetio svog Putalja, njegovog životnog rada i truda, paćeničkog života radi života drugih, onih koji su ga iscrpljivali, jahali i opterećivali tovarom. Ovaj konj je za njega bio simbolika i za sve druge Putalje, Ćetalje, Mrkove, Zekane, Vrance, Šarce i mnoge druge.  Prišao mu je, milovao ga i zaspao pod njim. Sanjao je svog Putalja…
Ujutru starca Radomira budi policija, i odvlačeći ga od spomenika govore: „Ti bez konja ne možeš! Eno ti onog tvog na smetlištu, pa gore idi! Ne narušavaj javni red i mir, i ne kaljaj ovaj spomenik, koji nas je Boga oca koštao!!!“.

Autor satirične priče:
Vaso Knežević