SNP: Veljović kolumnom sam sebi i svojoj karijeri napisao najbolji profesionalni i intelektualni epitaf

    4 godine pre 448 pregleda Izvor: PV Informer

Od svih savjetnika već bivšeg direktora crnogorske policije, onaj koji mu je
napisao tekst pod naslovom “Grešnici i vjernici” je ubjedljivo najbolji jer je u njega sažeo svu doktrinu režima kojeg su građani, na sreću olovkom, 30. avgusta poslali na smetlište istorije.

Drugi Veljovićevi savjetnici su ga savjetovali kako da prikrije sebe, svoju
ispraznost i do krajnosti sužen intelektualni horizont, a autor ovog pamfleta je jednostavno rekao „dosta“, razgolitio svog šefa i svukao sa njega i onu famoznu trikericu sa balkona. Poznavajući ga, očigledno, veoma dobro, tekstopisac je računao na Veljovićevu zaslijepljenost ideologijom u čijem kreiranju je učestvovao kao dugogodišnji prvi čovjek državnog prinudnog aparata i tako, itekako, doprinio pokušaju njenog nametanja građanima Crne Gore. Sa takvim saznanjem savjetnik mu je podmetnuo toliku količinu nebuloza, zlonamjernih tvrdnji i zaključaka koji odišu mržnjom, da se objektivan čitalac mora zapitati u kako teškom psihičkom stanju se nalazio onaj koji ga je potpisao.

Na sve je, očigledno, mislio „mangup“ u direktorovim redovima.

Ukoliko je pomenuti tekst, onako ljigav i otrovan, izmilio iz glave do juče prvog policajca, onda je to dokaz da ima gore i od goreg i da od mržnje postoji još nešto gore i još nešto teže.

Nekada uzorni vojni akademac, potom specijalac koji je ostavio neizbrisiv pečat na slučaj „Bukovica“, a potom, penjući se stepenicama moći i vlasti, sve veći i veći apologeta neodukljanskog projekta svojih šefova, ovim tekstom se survao u ambis ljudske i intelektualne žabokrečine. I to baš u trenutku kada je imao kakvu-takvu šansu da, bar dok novi organi države ne počnu raditi svoj posao, mirno ode sa javne scene u anonimnost. No, eto, nije mu se dalo jer, kao što to reče vladika Rade: „Kome zakon leži u topuzu, tragovi mu smrde nečovještvom“. Upravo „Grešnici i vjernici“ su ti tragovi dojučerašnjeg prvog policajca koji najviše govore o njemu i kao profesionalcu i kao čovjeku.

Nakon čitanja ovolikog kontejnera nebuloza, nameće se pitanje kako je tek bilo onim časnim i umnim ljudima kojima je komandovao dotični, a koji nisu dijelili njegove stavove i filozofske vizije o religiji, naciji, metafizici i iznad svega o mržnji prema jednom narodu kojem, da apsurd bude još veći, pripada barem trećina građana kojima je on bio prvi policajac.

Kada se sve sagleda ostaje samo da svi građani Crne Gore, bez obzira na vjeru i naciju, budu zahvalni Bogu, jer kako smo mogli, dobro smo i prošli. Kada su ovakvi pogledi na svijet prvog policajca jednog režima, kakav je tek glavni politički manifest partije i režima kome je služio? No i to će uskoro biti svima do tančina poznato.

Na kraju, Veselin Veljović je ovim tekstom koji je, nažalost napisan na srpskom jeziku, sam sebi i svojoj karijeri napisao najbolji profesionalni i intelektualni epitaf, jer niko o čovjeku ne može bolje i istinitije reći nego on sam.

Tužan kraj jedne tužne priče. Kraj dostojan svakog prezrenja, ali i vrijedan
opomene da nikad više Crna Gora ne dozvoli da „dođu, tako, ponekad vremena kad pamet zaćuti, budala progovori, a fukara se obogati“.