Piše : Šemsudin Gegić

Književnost, muzika, pozorište i sve drugo što se svodi pod entuzijazam u mojoj me mladosti strasno povezivalo sa Pljevljima, crnogorskim Malim misirom kako su ga mnogi moji stariji poznanici od milošte nazivali.

I moj rahmetli zet Merko od roda Karahmetovića je bio rodom iz ovog lijepog sandžačkog grada smještenog na sjeveru Crne Gore u kojemu je bilo središte Međurepubličke zajednice kulture tromeđe jugoslavenskih republika Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore, pa su umjetničke turneje po ovom regionu na kojemu je živjelo više od dvanaest miliona stanovnika trajale i po mjesec dana.

Bila je to naša životna pjesma praćena muzikom Pljevaljskih tamburaša.

U vrijeme aneksije Bosanskog vilajeta u čijem sastavu je bio i Pljevaljski sandžak, polovina Pljevalja je pripala Austriji. Vojnici, koji su tada došli iz Vojvodine, donijeli su i tamburu, posijavši tako zrno muzičke tradicije iz koje će se, pedesetih godina XX stoljeća, roditi tamburaški orkestar Kulturno-umjetničkog društva “Volođa”. Osnovali su ga zajedno srpsko društvo Bratstvo i muslimansko Gajret, a  od 1987. godine ono nosi sadašnje ime Pljevaljski tamburaši.

Pljevlja su se ponosila i ljepotom svojih djevojaka. Dakako, i njihovim jordamom (oholost, šepurenje).

Prošle su decenije i minuo je rat koji je oskrnavio jugo-relikvije, a tromeđu republika pretvorio u tromeđu država. Osvanule granice, uniforme i pasoši u troglavim vukojebinama. I vjetrovi promijenili pravce, pa nas sa ove strane Drine počeli hukati od sjeveroistoka ka jugozapadu. Tamo gdje Neretva postaje more.

Pa su tamo, u Neretvin Mostar, i mene nanijeli. Nisam se opirao jer me život naučio da pišati uz vjetar znači biti mokar i kad on sobom ne nosi kišu. Štaviše, s lučem na vjetru sam tragao za kamenom hercegovačkom kućom koja ima svoj sokak, svoju avliju, pomogućnosti, bliže Neretvi i nad njom Starim mostom.  Kome god bih rekao šta tražim, dobijao sam odgovor u fazonu mostarskog liskaluka: ”Vidi ovo… Majke mi u mene, ti umislio da se Mostar samo za tebe rodio!”.

I bi tako sve do prilike, kada upoznah Mostarku Tidžu, udatu Demirović, od oca Mostarca i majke Sadete, rodom iz Pljevalja. Mora da se u taj dan prije petnaest godina dogodila mostarska ruža vjetrova. U toj vrtnji moje cure, supruga Jasmina i kći Emina, i ja sa njima, vidjesmo, zaljubismo se na prvi pogled i od nasljednika časne familije Balića kupismo njihovu rodnu kuću. Sagrađenu još u davno vrijeme pljevaljskog Volođe.

Fazonirasmo liskaluk i osvanusmo u kući  koju sam, a da je nikada ranije nisam vidio, prije trideset godina gotovo do u detalje opisao u didaskalijama moje drame “Ruho”. (Kažu, djeca rođena u kući, kasnije, kao puž, cijeli svoj život žive sa svojom kućom.) Taj moj književni prvijenac je na anonimnom jugoslavenskom konkursu kao najbolji dramski tekst dobio Književnu nagradu Isak Samokovlija što ju je pod beogradskim Saveznim patronatom, dodjeljivala Međurepublička kulturno-prosvjetna zajednica sa sjedištem u Pljevljima! (Bijaše, kao da sam, osim imena Šemsudin, potegao još neki hercegovački korijen.)

Istinu je rekla Tidža da samo zid dijeli (u našem slučaju spaja) avliju naše i kuće naših dobrih komšija, Tidžinih Demirovića, supruga Mustafe i sina Harisa, a do prije nekih dva mjeseca i Sadete, Tidžine majke rodom iz Pljevalja. (Kuća Demirovića je nasljedstvo od Mustafinog rahmetli oca koji se nikud daleko nije odvajao od kuće na Buni i svog Mercedesa kojeg je po mostarskoj čaršiji gonio i u devetoj deceniji svoga života.)  

Samo su prozori Sadetine sobe okrenuti prema našoj avliji i prozorima naše kuće koji su, kao i prozori Mustafine i Tidžine spavaće sobe i prozori momačke sobe njihovog sina, a Sadetinog, kao glumac lijepog unuka Harisa, okrenuti tamo, preko okane Neretve, prema mostarskoj Donjoj mahali i njenom naselju Ograda kod Lučkog mosta.

Na Ogradu se, uprkos pljevaljskom djevojačkom jordamu, prije više od pola stoljeća, udala Sadeta. I tu rodila Tidžu. Nakon što je zakratko bila mostarska snaha iz Malog misira, odatle se, noseći u naručju svoju kćer jedinicu, mislila je tad, jedne godine za svagda vratila u svoja Pljevlja.

Kad je stasala za fakultet i udaju, nošena ružom tromeđa-vjetrova, prvo se iz Pljevalja Tidža vratila i udala u svoj rodni Mostar, a onda, za njom, po drugi put je došla i njena majka Sadeta, ovoga puta na Luku, u kuću zeta Demirovića, a naspram Ograde u koju je onda bila udata.

Prozor u prozor sa kućom iz moje drame, a koju smo mi i kupili. Čitav život u najkraćem lučkom sokaku.

Sadeta, Pljevaljka Sada, je bila tiha, smjerna žena. Dok bi jutrom preko avlijskog zida pričala sa mojom Jasnom, govorila bi kako je i ona noću budna sve dok svjetlom gori i prozor moje radne sobe. Srećom, njen ne gleda tamo prema Ogradi jer bi svijet mogao pomisliti da ona, možda, ne može spavati zbog toga što od neke tuge pati.

Kada bi se Jasna i ja na neko vrijeme otisnuli u naš sarajevski stan, Sada bi i dalje do kasno sjedila uz svoj prozor i brižno motrila na našu kuću. Nije krila radost kada bi joj opet namignuli zarčići mog prozora jer sam ja njoj bio živa kopča sa Pljevljima, gumica za na vrh djevojačke pletenice, neko s kim bi vodila dijalog kao u nijemom filmu. Ona je meni, pri svakom našem susretu, čini mi se, donosila sreću što na arapskom i znači ime Sadeta,  a doživljavao sam je kao personifikaciju one naše predratne Tromeđe.

Kada smo je, teško bolesnu, u jednom ovogodišnjem avgustovskom danu odvojili od njenog prozora i na nosilima ponijeli do kola Hitne pomoći parkiranih na vrh našeg Kavgina sokaka, pitala me je “A kuda me to sad vodite?”. Bog sami zna na koju je adresu Sadeta tada podsvjesno sumnjala, jer nije rekla nosite, već vodite.

Ukopali su je u Šarića haremu, mezaristanu kojeg je mogla vidjeti kroz svoj prozor I on okrenut pogledom u suprotnom pravcu od onog prema mostarskoj Ogradi ili Pljevljima.

Sreća.

Sad niko ne može sumnjati što je Sadeta u mostarskim noćima bila budna.

Izvor : kliker.info